Život Zijade i Hamida Šehića, bračnog para porijeklom iz Bosne i Hercegovine, otkriva bolnu stvarnost koju mnogi mogu samo zamisliti, ali malo ko stvarno doživjeti.
Njihov životni put odvija se u napuštenim barakama ispod savskog nasipa, samo nekoliko kilometara udaljenim od centra Zagreba. U tim skloništima, gdje su se nekada nalazile radničke barake, Zijada i Hamid preživljavaju u izuzetno teškim uslovima – bez struje, vode i dostojanstvenog životnog standarda.
“Prije tri dana sam imala takve bolove, tako smo bili žedni, samo sam molila dragog Boga da me uzme”, priča Zijada.
Ovaj bračni par je cijeli svoj radni vijek proveo u nekada velikoj građevinskoj firmi Viadukt. No, propast Viadukta donijela je i propast njihovog životnog standarda. Nakon 43 godine rada, Hamidova penzija iznosi svega 350 eura, dok Zijada ima slično skromnu penziju nakon 35 godina radnog staža.
“Kad je firma propala, a ja nisam imao za hranu ni za ništa, stečajni upravitelj me sreo te me pitao bi li ja radio za minimalac na porti. Ovi drugi su ga napustili, nisu htjeli, rekli su mu da neće raditi za minimalac. Tako da sam ja bio na porti po 11, nekad i 14 sati, bez grijanja, bez vode, bez ičega. Tu su bila silna skladišta, silna vozila, cijeli Viadukt, svi ključevi su bili kodmene”, ispričao je Hamid Šehić za Novu TV.
Osim niskih primanja, bračni par suočava se s brojnim zdravstvenim izazovima. Hamid je nedavno pretrpio moždani udar, dok Zijada godinama pati od zdravstvenih problema koji je čine gotovo nepokretnom.
“I onda je ona uspjela ispuzati na rukama i pozvala hitnu. Došla je hitna nakon dugog vremena i odvezla me u bolnicu”, priča Hamid. A Zijada je ostala sama.
“Mobitel mi je bio prazan i nikome nisam mogla javiti da sam tu sama. Deset dana sam bila sama, štakori su hodali po meni, bez kapi vode, gladna, žedna, u mraku”, opisuje potresne trenutke Zijada.
Njihovi dani ispunjeni su borbom za osnovne životne potrebe. Osam godina žive bez struje i vode, suočavajući se s teškoćama svakodnevnog života u izolaciji.
“Imam cistu na mozgu, liječnici je prate, ako bi se povećavala morat će je operirati. S tim da ja ne mogu napraviti korak, dva i padam”, ispričala je, dodajući da je osam godina u krevetu.
Od malih nogu Hamida život nije mazio, priča, s nepravdom se mirio, radio svoj posao i ćutao. Moždani udar koji je imao prošle godine ne da se ignorisati. Planovi za povratak u BiH nakon 40 godina, nastali iz očaja rasplinuli su se.
“I sad malo mu je dobro, malo loše, malo dobro, malo loše, i kako se sada usuditi? Doktori kažu da će biti posljedica za njega, što i ima. Mislim dok dođe do prve bolnice u Tuzli koja je 50 kilometara od nas, znate kako moždani udar, i sami znate kako”, priča ona.
Uslovi u kojima ovi ljudi žive nisu ni za životinje. Među ruševinama nekog prošlog vremena. Istovremeno tužan i ponosan, pokazuje Hamid tragove građevinskog giganta. Cijela firma je bila kod njega, a i dan danas čuva sve ključeve.
Njihova kuća, zapravo napuštena baraka, postala je mjesto borbe s ekstremnim uslovima i zdravstvenim izazovima. Nedostatak osnovnih potrepština poput vode, električne energije i medicinske njege čini njihovu svakodnevicu izuzetno teškom.
Život u kontejneru ulio im je strah u kosti. Upali su im lopovi, priča i odnijeli najdragocjenije što su dobili kad i kontejner. Izvor struje.
“Oborili su je na pod, ispremetali da vide ima li novca, uzeli agregat i otišli, Zvali smo policiju, policija rekla – pa što, ljudi kradu, što ćemo mi tu, ništa, napravili zapisnik i to je to”, priča, dodajući da nakon toga se boji dugo je ostavljati samu.
“Jedva sam sada oprao dvije majice, jedva. A to je s kupovnom vodom, koju moraš kupiti. Tako operem njoj i sebi majicu ili nešto, ali nemamo gdje oprati kosu zima je i tako osam godina. Nakon poreza koji sam plaćao 43 godine, porez, prirez, sve živo”, rekao je.
Uprkos svojim teškoćama, Zijada i Hamid nastavljaju se boriti za svoj život. Njihova priča i sudbina poziva na solidarnost i empatiju, te podsjeća na važnost sistema socijalne njege i podrške za najranjivije članove društva. Uz podršku lokalne zajednice, organizacija civilnog društva i institucija, Zijada i Hamid možda će imati priliku za bolji i dostojanstveniji život.
