Kada godinama svjedočite procesu “odliva mozgova” (brain drain) i gotovo svakodnevno čitate o nezadovoljnim mladim ljudima koji svoju sreću odlučuju potražiti u razvijenijem zapadnim zemljama, dok istovremeno svjedočite rijekama ljudi koji satima čekaju u redovima ispred ambasada, vijest o uspješnom poduzetniku koji se odlučuje vratiti u Bosnu i Hercegovinu zvuči nestvarno. No, upravo je to priča Alena Malkoča koji se, nakon gotovo tri decenije života u inozemstvu, vratio u zemlju u kojoj je rođen.
Danas uspješni poduzetnik i vlasnik softverske kompanije koja zapošljava više od 200 ljudi u Bosni i Hercegovini i SAD-u, Alen je imao samo devet godina kada je 1992. godine s porodicom iz rodnog Travnika izbjegao u Njemačku.
“U Njemačkoj nismo znali nikoga, nismo znali gdje da idemo, nismo znali jezik… sedmicama smo bili beskućnici. Zbog spavanja na betonu, moj otac je povrijedio kičmu, što mu je otežalo dalji rad”, prisjeća se.
“Preko noći sam odrastao”, ističe. “To iskustvo me naučilo da se izdignem iznad situacije i da uvijek gledam kako da pomognem svojim roditeljima.”
U narednim godinama, uslijedila je integracija u njemačko društvo. Taman kada su stvari za njega i njegovu porodicu krenule nabolje, kraj rata u Bosni i Hercegovini označio je neminovnost povratka. No, s obzirom na to da su u ratu ostali bez svega što su imali i da nisu vidjeli perspektivu za sebe i svoje četvero djece u ratom razorenoj zemlji, Alenovi roditelji odlučili pronaći svoju sreću u Sjedinjenim Američkim Državama.
Spoj ljubavi prema fudbalu i računarstvu
No, umjesto Los Angelesa kojeg je Alen, tada tinejdžer, priželjkivao, porodica Malkoč završila je u Louisvilleu, savezna država Kentucky.
“Ponovo sam doživio kulturološki šok”, kaže iskreno. “Prvo smo odavde otišli u Njemačku i taman kad sam se uklopio u društvo i krenuo u gimnaziju, gdje sam bio jedini migrant, spakovali smo kofere i došli u SAD gdje smo se odjednom našli u izbjegličkom kampu usred geta, dijeleći sobe s porodicama iz Somalije i Etiopije.”
U potrazi za plaćenijim poslovima i boljim mjestom za život, često su se selili pa je tako Alen promijenio pet srednjih škola, sve vrijeme maštajući kako će jednog dana postati fudbaler. U tom periodu je otkrio da je računarstvo njegova druga strast, a spajanjem svoje dvije ljubavi nastala je njegova prva web-stranica koju je napravio za svoj srednjoškolski fudbalski tim.
“Mom treneru se stranica svidjela i nakon što je to podijelio s upravom škole, dobio sam ponudu da budem webmaster. Tada nisam znao pregovarati i pristao sam da to radim besplatno, no bez obzira na to, bila je to velika prilika koja mi je otvorila mnoga vrata i promijenila život”, priča Alen.
“Ljudi su mi se počeli obraćati s pitanjem da im napravim web-stranicu (tada je to bila novost) za biznise koje su pokretali ili već vodili. Počeo sam zarađivati, nisu to bile neke velike cifre, ali moja zarada je ubrzo postala jednaka plati moje majke koja je naporno radila u domu za starije”, dodaje, prisjećajući se kako je odjednom bio u situaciji u kojoj može pomoći svojoj porodici.
“Danas sam veoma ponosan na to”, naglašava.
Uz to je, ističe, shvatio da je naporan rad suština svega i da može sve što poželi, samo ako bude dovoljno radio na tome.
Borba za opstanak na tržištu
Već 2009. godine, Alen je pokrenuo svoj prvi start-up. Bila je to web-platforma koja je biznisima iz Chicaga nudila reklamiranje, promocije i brži dolazak do kupaca.
“Posao je išao dobro, a poslije godinu dana jedna kompanija iz Seattlea koja se bavila sličnim stvarima dala je ponudu za kupovinu moje kompanije. Pristao sam, želeći da zarađeni novac investiram u nešto još bolje i veće”, prisjeća se svog prvog iskustva s akvizicijom.
“Novac sam uložio u isti tip kompanije, s tim da sam ovaj put želio napraviti nešto za cijelu zemlju, ne samo Chicago. No, konkurencija je imala mnogo veće resurse, nismo se mogli nositi s tim pa smo se, umjesto na ljude i novac, fokusirali na tehnologiju. Nakon tri godine sam opet dobio ponudu za akviziciju, ali ovog puta je dio dogovora bio da neko vrijeme ostanem raditi za njih”, kaže.
No, prvobitnu sreću i uzbuđenje zbog prodaje kompanije ubrzo je zamijenio neočekivani sudar s nemilosrdnom korporativnom realnošću.
“Način na koji je novi menadžment vodio kompaniju i ophodio se prema uposlenima mi se nije svidio i to je definitivno nešto što me je oblikovalo i kao direktora, i kao osobu”, iskren je.
“Smatram da su ljudi srž svakog posla i da je odnos prema njima najvažniji. Ljudi sigurno neće bolje raditi ako ih zatvorite u kancelariju i ‘visite’ im nad glavom. Mnogo je važnije uključiti ih, zainteresovati i dati im priliku da se razvijaju – i poslovno i privatno”, dodaje.
Početi ispočetka
Zbog toga je, odmah nakon isteka ugovora, napustio tu poziciju i osnovao novu kompaniju koja se bavila e-mail marketingom. No, priča se opet ponovila i, nakon nekoliko godina, kompanija Central Data Storage stavila im je na sto ponudu za akviziciju. Iako mu se na prvu to činio kao dobar potez – jer je procijenio da je menadžment drugačiji i da je situacija potpuno drugačija u odnosu na prethodni put – nakon nekog vremena skinuo je “ružičaste naočale”, uviđajući mnoge stvari koje na prvu nije primjetio.
“Nije mi se svidio mikromenadžment, tjeranje ljudi da rade prekovremeno i slično. Moram priznati da je taj period bio jako frustrirajući. Direktor te kompanije nije vjerovao mojim ljudima, iako su to ljudi koji dobro rade i koji su sa mnom prošli sve, ljudi koje sam smatrao porodicom i prijateljima. Iako sam trebao ostati u toj kompaniji tri godine, otišao sam poslije godinu – jednostavno više nisam mogao izdržati”, priča nam.
Nakon toga je, 2016. godine, pokrenuo kompaniju HulkApps.
“Sav nakupljeni bijes i frustracija koju sam osjećao, ali i želja da dokažem da može bolje razlog su zbog kojeg se kompanija zove HulkApps. Ljudima je ponekad smiješan taj naziv, ali on je podsjetnik na emocije koje sam u tom trenutku osjećao”, pojašnjava.
Iako su stvari – kako na poslovnom, tako i na privatnom planu – išle uzlaznom putanjom, misao o povratku u rodnu Bosnu i Hercegovini nije ga napuštala, a u periodu pandemije COVID-a 19 dodatno se intenzivirala.
“Američki kapitalizam i konzumerizam nisu mjesto na kojem se osjećam ugodno i ne želim da moje dijete odrasta u takvom društvu”, kaže Alen.
Pojašnjava da se vremenom nakupilo mnogo stvari koje su mu stvarale osjećaj nezadovoljstva – od političke situacije, preko rasizma, do načina na koji se SAD nosio s pandemijom.
“Kap je prelila čašu nakon što su moju kćerku u vrtiću učili kako treba da se sakrije ispod stola ako neka loša osoba dođe u učionicu s oružjem. Jednostavno, nisam više mogao ni želio da živim u zemlji u kojoj se moje dijete krije ispod stola u školi ili nosi ruksak otporan na metke”, govori.
“Naravno, ima tu i nekih subjektivnih osjećaja. Naprimjer, kao bijelac koji savršeno priča engleski ja se lako mogu uklopiti u američko društvo. No, ipak na kraju se, zbog sitnica poput toga da ti neko ne zna izgovoriti ime, ne osjećaš kao svoj na svome”, dodaje.
Povratak kući
Tako je uslijedilo ponovno pakovanje kofera i dolazak u Sarajevo.
“Čim smo se vratili, rekao sam supruzi da se konačno osjećam kao kod kuće”, iskren je. “Nakon tri decenije izbivanja, emocije su jake, ali biti okružen svojim ljudima pružilo mi je osjećaj pripadnosti.”
Očekivano su, priča nam, uslijedili komentari kako “nisu normalni jer se vraćaju, dok mnogi odlaze”.
“Iskreno, razumijem zašto ljudi odlaze. Ali, isto tako, mislim da se mnogima situacija vani čine mnogo boljom nego što zapravo jeste”, ističe Alen. “U isto vrijeme, upoznao sam mnoge ljude koji su se vratili iz inozemstva i iskreno sam bio malo iznenađen da ih toliko ima”, uz osmijeh dodaje.
Dvije godine poslije kaže kako se ni u jednom trenutku nije pokajao zbog povratka u Bosnu i Hercegovinu, gdje je prenio i dio poslovanja kompanije HulkApps koja – od 200 zaposlenika, u Sarajevu zapošljava njih 80.
“Mislim da su ljudi u Bosni i Hercegovini jako vrijedni i sposobni, samo im treba prava prilika i sretan sam da im, između ostalih, i mi to možemo pružiti. Također mi je drago što su ljudi prepoznali da ih ne smatramo samo radnom snagom, već kolegama i prijateljima”, kaže. U isto vrijeme izražava i nadu da HulkApps može poslužiti kao primjer i podstrek drugim poslodavcima u Bosni i Hercegovini.
Kroz razgovor otkriva i da je prošle godine kompanija Shopcircle iz Londona akvizirala HulkApps, no ističe da je ovog puta situacija potpuno drugačija u odnosu na prethodna iskustva.
“Shopcircle ima stabilne finansije i posluje jako dobro. Devet mjeseci nakon akvizicije posao i dalje raste i zaista nije bilo nikakvih problema”, ističe.
Mogućnost uspjeha u BiH
Uvjeren je da, kada se sve sabere i oduzme, Bosna i Hercegovina nudi značajne mogućnosti za uspješne i dobre biznise.
“Istina je da je birokratija ogromna i da sam u protekle dvije godine potpisao više papira nego ikad dosad, ali ima i pozitivnih stvari. Naprimjer, porezi su značajno manji nego u SAD-u”, kaže.
“Također, u SAD-u obično radite outsourceing kada vam treba prodaja za neku drugu zemlju, dok ovdje imate mnogo ljudi koji tečno govore različite svjetske jezike, tako da vam to uopće nije potrebno. Dakle, imate mogućnost da vodite globalnu firmu, a da zapošljavate sve ljude u Bosni i Hercegovini”, dodaje. “Zaista imamo pametne i vrijedne ljude i za svaki posao možemo naći one koji će ga savršeno odraditi. Iskreno, potencijal je ogroman.”
Govoreći o pozitivnim aspektima poslovanja u Bosni i Hercegovini, izdvaja i podršku koju Kanton Sarajevo i Federacija BiH ulažu u razvoj tehnoloških kompanija.
“Meni je to značajno, jer osjećam da imam podršku”, ističe.
No napredak se dešava sporo, priznaje, ističući nestabilnu političku situacija kao jedan od razloga. Ipak, mišljenja je da stvari idu nabolje.
Mladim ljudima, koji su na početku karijere i tek ulaze u svijet poduzetništva, poručuje da najvažniji stav da je za sve na svijetu što čovjek želi ostvariti mora potruditi i raditi vrijedno na tome, sve vrijeme imajući na umu da nekim stvarima treba vremena.
“Mladi danas imaju sreću što žive u vremenu u kojem je lakše nešto stvoriti nego ranije. Tržište se, nakon krize i otkaza koji su pogodili IT industriju krajem prošle godine, oporavlja, a razvoj tehnologije zbog potreba ljudi neće stati”, kaže. “Ako imate neku ideju, nemojte samo razmišljati i maštati o njoj, već probajte nešto napraviti i raditi na njenoj realizaciji. I, najvažnije, nemojte se bojati neuspjeha, već učite iz njega”.
Izvor: AL JAZEERA
