Na plodnim poljima oko Pljevlja svoju svakodnevicu danas gradi Faruk Tursumović, mladi diplomirani inženjer poljoprivrede. Iako je odrastao u centru grada, bez porodičnog sela i naslijeđenog imanja, put ga je odveo tamo gdje se najteže opstaje – na njive i oranice. Umjesto kancelarije i gradske vreve, poljoprivreda mu je postala životni poziv.
Danas je, nakon pet godina ozbiljnog rada, jedan od većih proizvođača krompira u pljevaljskom kraju. Na oko šest hektara pod krompirom ostvaruje godišnju proizvodnju od približno 120 tona, uz dodatnih oko šest hektara pod žitaricama i oko hektar pod voćem. U sezoni vađenja krompira angažuje i do 20 radnika, a većinu zemlje obrađuje kroz zakup, koristeći činjenicu da su brojna sela opustjela, a plodna zemlja ostala neiskorištena.
„Uvijek sam volio Pljevlja i nikada nisam razmišljao da ostanem u većem gradu. Poslije studija vratio sam se u rodni kraj. Za mene život znači sloboda, a nju mogu da ostvarim upravo ovdje – najljepše se osjećam kada sam u poljima“, kaže Faruk.
Poljoprivredni fakultet u Podgorica završio je s jasnom idejom da znanje prenese u praksu. Još u srednjoj školi znao je šta želi, a danas ističe da poljoprivreda nije „prosta nauka“, kako mnogima izgleda.
„Sve je povezano jedno s drugim i sve je različito jedno od drugog“, objašnjava.
Počeo je skromno – na porodičnoj bašti, dok je još studirao. Pred kraj fakulteta obradio je prvi hektar zemlje, a zatim se širio korak po korak. Danas je njegov rad organizovan, mehanizovan i planiran: ima dva traktora, kombajn i prateću opremu, što mu omogućava da sam zaokruži gotovo cijeli proizvodni ciklus.
Najviše sadi sortu “agrija”, žuti krompir koji se na sjeveru najviše traži. Ipak, kaže da dobra proizvodnja ne znači ništa bez sigurnog tržišta.
„Obezbijediti tržište znači pola završenog posla. Recite mi da ćete otkupiti sto tona krompira i ja ću ih proizvesti. Bez garancije prodaje, to je veliki rizik, jer je krompir roba ograničenog roka trajanja.“
Poseban problem vidi u uvozu jeftinog krompira. Navodi da se uvozni krompir može nabaviti po znatno nižim cijenama, dok domaći proizvođač teško može pratiti takav pritisak tržišta.
Rješenje, kaže, leži u udruživanju proizvođača kroz zadruge i kooperacije – da otkup bude siguran, a ulaganja planirana.
„Potrebno je zaštititi domaće tržište i cijene domaćih proizvoda, a zadruge su te koje bi mogle garantovati otkup i zastupati proizvođače“, poručuje.
Iako od žitarica ima manju zaradu nego od krompira, ne odustaje od sjetve zbog plodoreda, koji čuva strukturu zemljišta i dugoročnu plodnost. Sije i heljdu, jer uz relativno mala ulaganja može dati stabilan prinos. Početnicima savjetuje da prije bilo kakve ozbiljne proizvodnje urade analizu zemljišta.
Tokom sezone dan mu počinje u šest ili sedam ujutro i traje do večeri. Zimi, umjesto odmora, dolaze planovi: analiza sezone, izbor sorti, popravka zemljišta i traženje sigurnijih kanala prodaje. Njegov sljedeći cilj je izgradnja savremenog skladišta s linijom za pakovanje, kako bi tržištu mogao ponuditi sortiran i brendiran domaći krompir.
Iako je više puta pokušao dobiti posao u državnim institucijama u struci, bez uspjeha, kaže da ga to nije zaustavilo. „Može da se živi od poljoprivrede“, poručuje, ali naglašava da mladim ljudima treba ozbiljnija podrška – bolji putevi, veće subvencije i jasniji programi za povratak na selo.
Za Faruka, domaća hrana nije samo tema poljoprivrede, nego temelj ekonomije.
„Poljoprivreda nije samo posao. To je najsigurniji temelj svake druge proizvodnje i najhumaniji vid privrede“, zaključuje.
