Životna priča bh. biznismena: Išao je na sve ili ništa, danas živi kao da je svaki dan subota

Posted by

Tešanjski biznismen Izudin Turkeš živi petnaest dana u Tešnju, petnaest u Sarajevu, i petnaest dana živi na moru. Nije taj status postigao preko noći, jer je išao težim putem. Da bi zadovoljio standard koji je, zna se, postavio Hajrudin Ahmetlić (HIFA Petrol Group) – „da živi kao da mu svaki dan izgleda kao subota“ – morao je nekoliko puta pasti, što nije važno; važnije je bilo ustati. Izo Turkeš se borio, osvojio, izgubio, preživio – i ponovo uskrsnuo.

Trajalo je to 35 godina. Svaki dan je radio kao da mu je ponedjeljak. Bilo je teško, trebalo je izdržati i nije za svakoga… Ali se na kraju isplati. “Odgoda povećava užitak”, rekao bi Sigmund Freud .

S obzirom na to kroz koje je sve scile i haribde prošao za skoro šest decenija svog života, prirodno je da Izudin Turkeš ne pripada oholoj materijalističkoj gomili; on pripada manjini koja se drži svjetonazora  “da je u životu bolje biti sretan nego bogat”. Jer, sreća i bogatstvo nisu (uvijek) isto, zar ne.

I, konačno, da se ovom tekstu može uključiti ton, sada bi se oglasile fanfare: “Predstavljamo storiju o životnoj i poslovnoj filozofiji čovjeka rođenog prije 58 godina u tešanjskom selu Džemilić Planje. Dame i gospodo: IZUDIN TURKEŠ! Glavom i bradom!” (Kapu mu možete skinuti na kraju.)

Kao da je momak iz Z generacije

Izudin Izo Turkeš posjeduje dva apartmana u Makarskoj, stan u Sarajevu i veliku kuću u Tešnju. Već 25 godina vlasnik je Škodine licence, što znači da ima i prodajno-servisni centar na kojem ponosno blista logo ovog diva automobilske industrije iz Češke. Ima vlastitu auto-školu. I proizvodnju namještaja. Uvijek vozi novi auto, a u ovom trenutku je to, naravno – Kodiaq, Škodin terenac od 100 hiljada maraka. Kada se, dakle, sve zbroji i podvuče crta, po današnjem sistemu vrijednosti u ovoj državi, bez sumnje bi se reklo da je Izudin Turkeš uspješan čovjek. Jer je bogat.

Ali, na sve to on odmahuje rukom. Ne mari, kao da ne pripada manstreamu. Kao da nema 58 godina, jer razmišlja kao momak iz Z generacije (u kojoj najstariji pripadnik danas ima 28 godina). Toj generaciji nisu najvažnije materijalne stvari, tradicionalni statusni simboli, autoriteti i hijerarhija. Oni ne uživaju u posjedovanju. Ovi mladi ljudi skupljaju iskustva, i to zovu srećom. Njima nije bitno da li si gej, ateist, crnac, agnostik, Srbin, Eskim, Bošnjak, purger, penzioner, globalist ili ćelavac. To je generacija umjetne inteligencije i metaverzuma. Kada Z generacija postane većinsko biračko tijelo i dođe na vlast, a to nije tako daleko, živjećemo u boljem svijetu.

Izo Turkeš, kao što vidimo, danas ima sve. Zadovoljan je, ko ne bi bio, ali ipak ovo nije životno razdoblje koje on smatra najsretnijim u životu. Poput pripadnika generacije Z, i on više voli iskustva od novca. “Pamtim samo sretne dane”, voli Izo ovu pjesmu od Gabi Novak. A, njegovi najsretniji dani sežu 34 godine unazad, u 1989. godinu, kada se zaposlio kao instruktor vožnje u auto-školi koja je bila u sklopu (državnog) Narodnog univerziteta Tešanj. Tada su auto-škole mogle biti samo u državnom vlasništvu.

Biti instruktor vožnje: samo nebo je granica

Stvarno, samo je nebo Izudinu bilo granica kada je svoj prvi radni dan u auto-školi sjeo sa kandidatom u Yugo 45 i napravio krug kroz svoje rodno selo Džemilić Planje. “Kakav frajer!”, vriskale su cure. Djeca su radosno mahala i trčala za njegovim autom, kao u Kusturičinom filmu. Bili su to dani slave i ponosa. “Nikakve današnje pare, avioni i kamioni, ne mogu se porediti sa tim osjećajem”, priznaje Izo.

– Platu nisi morao ni podizati, svi su te častili, sve nam je bilo džaba. Instruktor je imao kultni status”, nastavlja dalje Izudin sa sjajem u očima. Kaže da je ogroman problem bio čekanje: “Toliki je pritisak bio na upis u auto-školu da se čekalo šest mjeseci nakon uplate da dođeš na red da počneš sa obukom”. A onda je nakon dvije godine (1991.)  država donijela zakon da i privatnici mogu otvarati auto-škole. “Za mene je to bio muštuluk!”, kaže on. Direktor tešanjskog Narodnog univerziteta ga je dobronamjerno savjetovao: “Ne napuštaj državnu firmu, Izudine! Propašćeš! Ako odeš u privatnike, i ako bih htio da te vratim, neće mi dati država”.

No, njemu je to upozorenje na jedno uho ušlo a na drugo izašlo. Ljubav je bila jača od straha. Registrirao je privatnu auto-školu (“Uno”), kupio tri Yuga 45 i jedan Fiat uno.  Raširio je krila. Sad je još veći frajer. Kandidati su se upisivali u njegovu auto-školu kao ludi. Radio je od šest ujutro do jedanaest sati navečer, ali mu nije bilo teško. Uživao je. U pitanju nije bio novac i prvi put je spoznao da je ljubav smisao života. Osjećao se kao da je u raju. “Bože, hvala ti”, rekao je u sebi. I pomolio se.

Raj je trajao godinu dana, a onda mu je viša sila poremetila planove. Samo odgodila, zapravo: počeo je rat. Sva četiri automobila iz njegove firme izuzeta su i mobilizirana za potrebe odbrane zemlje. Iz rata izlazi bez ijednog vozila. Tada je svima, dakle na kraju 1995., Izo Turkeš pokazao šta znači biti feniks (mitska ptica koja, nakon što izgori, ponovo uskrsne iz pepela; besmrtna je i sama se izliječi kad je ozlijeđena).

Njegov povratak iz mrtvih bio je epski.

Pičio kao odbjegla lokomotiva

Rat još nije zvanično ni završio a Izudin se već vratio staroj ljubavi, auto-školi. Nabavio je nekakvog olinjalog Forda kojeg je servisirao i izlakirao u metalik boji. “Jedva sam ga prepoznao nakon toga”, smije se Izo. “Zapravo sam ga dobro zamaskirao kako mu se mane ne bi vidjele na prvi pogled”, pojašnjava. Sa tim je automobilom u novembru 1995. ponovo počeo obučavati kandidate. Rodbina iz Italije mu je pritekla upomoć, pa mu je kupila i jednog pristojnog Fiat una. Po njega je lično otputovao u Italiju i to sa svojim Fordom, što je bio priličan rizik. Nije bilo straha, znao je da sreća prati hrabre.

Sve je, konačno, bilo spremno za povratak na stare staze slave i ponosa. Onaj odozgo, kome se prošli put zahvalio i pomolio, nakon troipogodišnje pauze, vratio ga je u njegov raj.

Ali, u raju problemi. Slatki, doduše. U prvoj poslijeratnoj godini (1996.) svi su željeli doći do vozačke dozvole. Prijava za upis u auto-školu bilo je toliko da se nisu mogle izbrojati. Nervoza među potencijalnim kandidatima je rasla i bila je veća nego pred rat. Veza za upis tražila se i u SDA, ali korupcije nije bilo. “Razlog za tu sutuaciju je to što instruktora nisi mogao naći ni za lijeka. Dakle, nema ko educirati kandidate za vozače motornih vozila. Odlučujem se da u svojoj auto-školi ‘proizvedem’ 15 instruktora. Predavanja su bila kod mene u Tešnju, a ispiti u Sarajevu”, priča Izo Turkeš.

Dušebrižnici su mu dobacivali da čini samoubilački potez, jer sam sebi stvara buduću konkurenciju. “Ne živim u univerzumu u kojem se razmišlja na takav način. Vjerujem da ima posla za sve ko hoće da radi”, bio je njegov odgovor. “On je naivan. Propašće!”, komentirala je čaršija. Neki su mu se čak i rugali, citirajući narodnu izreku da su “dobar i budala dva brata”. A on je samo posijao dobru karmu. Oni što su mu plazili jezik, jezik su pregrizli. Uostalom, isti taj narod kaže da “ako baciš niz vodu, dobićeš uz vodu”: danas, 27 godina poslije, Izudin Izo Turkeš predstavlja instituciju u automobilskoj branši Bosne i Hercegovine!

I tako… Krajem 1996. godine, Turkešova auto-škola “Uno” ponosno je u svoj kolektiv primila novih petnaest certificiranih instruktora. U toku godine, dok su još polagali ispite u Sarajevu, Izudin je posudio novac od zeta iz Njemačke i u Italiji kupio petnaest Fiata uno. Zamislite sad tu flotu… Kao NATO! Upalio je turbo pogon u svojoj firmi i napravio senzaciju. Brojke su neumoljive: 1997. godine – 587 polaznika auto-škole, naredne godine – 590 polaznika… Nije se zaustavljao. Pičio je kao odbjegla lokomotiva.

Za velike stvari nisu presudne pare

Oblak prašine u kojem je Turkešova auto-škola ostavila konkurenciju bio je toliko veliki da se vidio i u Sarajevu: nevjerovatni poslovni rezultati Turkešove firme ni u glavnom gradu nisu ostali neprimijećeni. Dok je slao buduće instruktore na ispite u Sarajevo, Izo je upoznao Emgijada Bešliju koji je bio važna faca u automobilskoj industriji. Bio je to sudbinski susret koji mu je promijenio život. Bešlija je odmah vidio da Izudin Turkeš razmišlja ispred svog vremena i da ima široke vidike, ali da mu treba poticaj za velike stvari.

Ništa nije čekao, odmah ga je vrbovao: “Za tebe su ozbiljni poslovi, Izo, pusti kraju auto-školu. U BiH se otvara novi program automobilske industrije Škoda, koja je sad u sastavu Volkswagen grupacije. Tu ti je servis, prodaja automobila, licenca… Sad je prilika da u taj biznis uđeš na mala vrata, kasnije nećeš moći platiti ulaznicu i da imaš milione”. Izudin je prepoznao priliku, ali je bio svjestan da je to velika investicija i da su za taj poduhvat potrebni krediti. “Uvijek sam pazio da zagrizem samo onoliko koliko mogu sažvakati. Škoda je izgledala kao prevelik zalogaj, ali ipak me zagolicalo…”, prisjeća se Izo.

Njegova supruga je strahovala: “Nemoj da to radimo, ljubavi, previše je rizično. Dobro živimo i sa auto-školom”. Ali, odlučio se da ide na sve ili ništa. Il’ pukovnik, il’ pokojnik. Auto-škola je njegova ljubav “koju ne bi dao ni za šta”. U slučaju nužde tu je imao izlaznu strategiju.

Ni auto-škola, međutim, nije bilo ono što ga je natjeralo da prelomi. Sva Izudinova rodbina imala je italijanske radne dozvole, bili su građevinski radnici. Radnu dozvolu za Italiju Izo je obezbijedio i sebi, zlu ne trebalo. To je, najzad, bio njegov tajni ‘plan B’: “Rekao sam ženi ‘ako propadnemo sa Škodom, uzećemo se ti i ja za ruke, i idemo u Italiju raditi na bauštel. Podmirićemo dugove i opet se vratiti’. Imao sam tada 33 godine i nisam se plašio ponovo početi od nule”.

Došao je i taj dan. Showtime! Vrijeme potpisivanja ugovora sa Škodom.

Za ovlašteni servis i prodajni autosalon Turkeš je potpisao u maju 1998. i dobio licencu. Izradio je vanjske reklame i napravio najavne džinglove za radio. Očekivao je isporuku osam vozila, ali mu iz Škode javljaju da prethodno mora obezbijediti bankarsku garanciju na iznos od 300 hiljada maraka. Nije ni znao šta je bankarska garancija. Otišao je u banku gdje mu je direktor bio prijatelj. Doživio je hladan tuš, iako i danas vjeruje da je direktor bio dobronamjeran: “Slušaj, prijatelju… Bankar sam cijeli život, radi to što radiš (auto-škola). Ostavi se Škode, nema tu perspektive. Ako uđeš u to – propašćeš”.

Drugi bankar mu prostro crveni tepih

Kao što vidimo, treći put u kritičnim životnim trenucima Izudinu Turkešu govore da će propasti ako ne odustane od svojih ‘utopističkih’ ideja. Zašto ga nikada ne pogađaju te primjedbe?

“Stalno imam osjećaj da me pravim putem vodi neka nevidljiva sila. Kad se jedanput odlučiš, nema kajanja. To je kao kad kreneš preticati, ne smiješ oklijevati, moraš ubrzati i izdržati. U retrovizor je tada kasno gledati, to je trebalo učiniti prije odluke o preticanju. Tu se samo jedanput može pogriješiti, jer je ulog prevelik: sam život. To pravilo važi i u životu – nema gledanja preko ramena. Gledanje unazad nije opcija”, objašnjava Izo svoju upornost. Kaže da uvijek vjeruje da će se sve dobro završiti: “Kakve su ti misli, takav ti je i život. Želim reći da nikada, ali nikada, nisam bio pesimista. Čak i u trenucima kada sam mislio da nema izlaza, nisam žalio za prolivenim mlijekom. Neka su mi se vrata uvijek otvorila. Kako zračiš, tako i privlačiš”.

Čovjek je rođen pod sretnom zvijezdom, šta ćeš. Zlobnici mu mogu samo pljunuti pod prozor.

Ali, vratimo se u materijalnu stvarnost.

Kako sam kaže, vrata mu je u jednoj banci prijatelj zatvorio, ali u drugoj mu je direktor vrata širom otvorio. “Skoro da mi je prostro crveni tepih”, kaže Izudin Turkeš. On je direktoru tadašnje Univerzal banke (danas UniCredit), Aliji Galijaševiću, objasnio svoj biznis plan. Iskusni bankar vidio je strast u očima dok se Turkeš trudio objasniti svoju ideju. “Prekinuo me je samo nakon nekoliko minuta i sa osmjehom rekao da je to sjajan projekat i da vrijeme takvih stvari tek dolazi. To je budućnost, pun pogodak!”, prisjeća se Izo kako ga je Galijašević osokolio.

Ovaj bankar je, za razliku od njegovog prijatelja koji ga je odbio, imao radikalno drukčiji pristup: “Čak je pitao treba li mi garancija na veći iznos. Mislio sam da se šali, a direktor banke je samo testirao moju skromnost i apetite. Nakon pola sata potpisao mi je bankarsku garanciju na 300 hiljada, ustao, čestitao i poželio sreću”.  Inspirativni sastanak sa direktorom Galijaševićem Turkešu odzvanja i danas, 25 godina kasnije.

Izudin je izašao iz banke ošamućen od sreće. Došao je preko crvenog tepiha, a izlazi sa Oscarom. Ili, u prijevodu na automobilski jezik: njegova firma upravo je dobila quatro pogon.

Na selu ispunio Volkswagenove standarde

Tih poslijeratnih godina Turkešova firma bila je smještena u iznajmljenom prostoru u Jelahu. U opremanje tog poslovnog prostora i otvaranje izložbenog salona u gradu Tešnju potrošio je svu ušteđevinu a da nije ni počeo sa prodajom Škodinih automobila. Ostala mu je samo mala svota za nedajbože.

Dok mu je sjedište firme bilo u Jelahu, Turkeš je pripremao preseljenje Škodinog auto-centra u vlastiti prostor u Raduši kod Tešnja. U tom je selu još 1991. godine napravio kuću na obiteljskoj zemlji, ali je useljenje zaustavio rat. Tri godine plaćao je dvije kirije (u Jelahu i Tešnju), a onda je krajem 2001. godine preselio firmu u Radušu. Znao je da se sva jaja nikada ne drže u jednoj košari, pa je te godine diverzificirao poslovanje: uposlio je u svoju firmu 30 građevinskih radnika i poslao ih na privremeni rad u Italiju. Ostali su tamo deset godina, čime se Izudin Turkeš finansijski relaksirao i konačno došao na zelenu granu.

A njegov seoski auto-centar u Raduši? Nije imao pristup kanalizaciji, ni uličnu rasvjetu. Ni asvalt. Do Škodinog servisno-prodajnog centra dolazilo se makadamskim putem. Stvarno? Ko je ovdje lud? Izudin Turkeš nije lud, već lucidan. U takvim uslovima prodavao je godišnje prosječno 120 novih automobila marke Škoda, što je bio (proporcionalno) bolji prodajni rezultat na hiljadu stanovnika od onog koji su postizali autodileri u Sarajevu i Banja Luci. U to ne mogu povjerovati samo oni koji ne znaju ko je Izo Turkeš. Svakog kupca koji je došao da kod njega kupi Škodu, a bilo ih je iz cijele BiH, Izudin je častio ručkom, pokazao Staru čaršiju i odveo na Gradinu (Tvrđavu). Svakom kupcu bio je turistički vidič. Dobar glas daleko se čuje.

Glavni Škodin direktor iz Mlade Boleslava (Češka) bio je skroz nestrpljiv i radoznao da upozna tog, da ‘prostiš, ludaka koji u dubokoj bosanskoj provinciji, na selu, prodaje 120 auta godišnje. U međuvremenu je Turkeš uspio da kreditnim sredstvima (uz manju pomoć mještana) isfinansira kanalizacionu mrežu i uličnu rasvjetu u svom selu, ali i dalje se do Škodinog prodajno-servisnog centra u Raduši dolazilo makadamskim putom. Kada su češkog direktora vozili prema Raduši, skrenuli su sa glavnog puta i vozili se blatnjavim makadamom.

Čeh je mislio da se radi o nekom performansu kojim su domaćini htjeli da mu učine čast dobrodošlice, ali kada su se na brdu zaustavili i parkirali kraj velike kuće ispred koje je stojao reklamni totem Škode – shvatio je da se ne radi o zajebanciji. “Nisam vjerovao”, uhvatio se češki direktor za glavu i Izudinu Turkešu stisnuo ruku.

Izo je, naravno, uz manje učešće mještana, ubrzo asfaltirao put kroz selo. Negov objekat (auto-centar) sada je orijentir. Škoda mu je obnovila licencu za prodajno-servisni centar, što znači da je zadovoljio sve standarde Volkswagen grupacije. U objekat u Raduši, Turkeš je ukupno uložio dva miliona maraka, ali, kaže, da “sa današnjom pameti“, ne bi pravio taj objekat na tom mjestu, bez obzira na to što ga je taj auto-centar „preveo preko rijeke“. Jer, dodaje, „lokacija te odaje, značajno utječe na (lični) imidž i brend koji zastupaš”. Zato se prije osam godina iz Raduše ponovo preselio na magistralni put M-4 (Doboj Teslić), ali ovih dana će se njegov prodajno-servisni centar smiriti na konačnoj (vlastitoj) lokaciji u tešanjskom Novom Selu, tik do prometne petlje kojom će se vozila iz Tešnja uključivati na Koridor Vc (autoput). Top lokacija. Objekat u Raduši je sada na prodaju.

Auto kupio i jedan vojvoda, platio unaprijed na neviđeno

Ima li kraja ovoj priči?

Ovaj tekst bio je tek polovina sage o Izudinu Turkešu. Druga polovina bila bi previše za objavu na jednom portalu, ali nije previše za knjigu LUKAVI BIZNIS koja iz štampe izlazi sljedećeg mjeseca – čiji je autor Hajrudin Redžović. Radi se o romansiranim biografijama top 20  tešanjskih biznismena.

Drugi dio storije o Izudinu Turkešu govori o tome kako su njegovi radnici izgradili najveći hotel u Makarskoj, zašto u svojoj tvornici namještaja ne želi imati više od 20 zaposlenih (a može ih imati stotinu), gdje je izgubio i promašio, kako je jedan vojvoda kupio auto i platio unaprijed na neviđeno, zašto je u koroni odbio da privremeno zatvori firmu, kako njegovi mehaničari koji osvajaju nagrade imaju pristup glavnom serveru Poršea za edukaciju, te kako je sam Izo Turkeš u međuvremenu postao vrhunski informatičar i traženi ekspert za CNC mašine, programiranje, hardver, softver, itd. On će također objasniti kako pored menadžerskog posla u svojoj firmi, uspijeva biti redovni predavač teoretske nastave u četiri auto-škole, i zašto jede samo jedanput dnevno… I šta jede kad je tako pametan.

Sve ćemo te teme, dakle, u ovom tekstu preskočiti, i idemo na kraj. A na kraju ispunjavamo muzičke želje.

“Pusti me, Bože, pusti me”

“Imaš li ti uopće više životnih želja, Izudine?”, pitamo ga nakon svega.

“Imam. Znaš li onu pjesmu Harija Mata Harija Pusti me, Bože, pusti me…? Strofa sa refrenom ide ovako:

Pusti me, Bože, pusti me

Još jednom kraj nje, spusti me

I nek je u životu mom

Zadnji grijeh sa njom

E, ja bih da me Bog vrati u 1989. godinu i da me spusti sa (bilo kojim) kandidatom u automobil i da ga ja, kao instruktor, učim kako se vozi. Pusti me, Bože, pusti me/Još jednom u Planje spusti me/I nek je u životu mom/Zadnji grijeh sa Fiat unom. Baš me briga ako neko misli da sam patetičan. Ja sam ti, ba, jedno veliko dijete. Nikada nisam prestao biti zaljubljen u ovaj posao. I, kada bi mi danas neko rekao da moram birati između auto-škole i svega ostalog, odrekao bih se svega ostalog. Otišao bih tamo gdje me srce vodi. Kada bih se ponovo rodio, opet bih otvorio auto-školu i bio intruktor vožnje. Neke se stvari zaista ne mogu kupiti novcem”, govori usporeno Izo.

Tada je stao i rekao da nema više šta reći. Progutao je pljuvačku, podigao glavu prema nebu i počeo da škilji kako bi zaustavio emocije. “Ovo je zato što sam Rak u horoskopu”, neuspješno je pokušao da se opravda.

Gospodar svih svjetova  i dan-danas ga drži u njegovom zemaljskom raju, gdje mu već svi iskazuju naklon. A u Mladoj Boleslavi (Mlada Boleslav), sjedištu češkog diva automobilske industrije, kad god se pojavi doživljava ovacije.

Sada mu i vi možete skinuti kapu, poštovani čitatelji.

 (Ovaj tekst dio je knjige LUKAVI BIZNIS koja u aprilu izlazi iz štampe, autor je Hajrudin Redžović)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *