Život zna da ispiše prave drame, koje se ponekad mogu pretvoriti u istinsku ljubavnu bajku. To najbolje dokazuje priča bračnog para iz Bosne i Hercegovine, koji se upoznao na psihijatriji, a danas žive skladnim životom, punim ljubavi.
Filmska ljubavna priča Mustafe i Emine Hodžić traje već desetak godina, a poznanstvo usljed teških životnih okolnosti donijelo im je veliku sreću.
Emina je prije Mustafe bila u braku 11 godina, tokom kojeg je pretrpjela nasilje, a zbog teške depresije završila je na psihijatriji.
S druge strane, Mustafa je dobio posttraumatski stresni poremećaj – javlja kod nekih osoba nakon svjedočenja, ili proživljavanja opasnog događaja. A Mustafa je bio svjedok teškog rata.
“Kada sam otišla na psihijatriju, upoznala sam Mustafu i evo već osam godina smo zajedno. Meni su tamo davali samo neke lijekove od kojih mi je bilo sve gore i gore. Nakon osam dana, doktorka me je pustila na socioterapiju. To podrazumijeva krug ljudi gde dolaze pacijenti koji su “malo zdraviji”. Tada sam ugledala Mustafu, sjedio je mirno, ćutao i posmatrao šta se radi”, prisjetila se Emina prošle godina njihovog prvog susreta.
Kako je rekla, kada mu je ispričala svoju životnu muku, naišla je samo na razumijevanje, što prije toga nikada nije bio slučaj.
“U njegovim očima vidjela sam ljubav i ozdravljenje. Uz pomoć svog Mustafe sam ozdravila. Ljubav nam je ozdravila dušu. Mustafa je mene jako dobro razumio”, istakla je Emina, a prenosi Stil Kurir.
“Odmah mi se svidjela, tada sam počeo da se raspitujem za nju. Emina je bila jako loše, primala je jaku terapiju. Na socioterapiji smo počeli da pričamo, tako su dani prolazili i jedan dan sam je pitao da li želi da se uda za mene”, rekao je Mustafa.
Iako su oboje bili siromašni i žive skromno, tvrde da im to nije prepreka za sreću, a Emina je imala samo jedan uslov za zajednički život.
“Rekao sam joj da nemam ništa, a ona mi je rekla hoću, samo nemoj da me tučeš. Nju su maltretirali, fizičko nasilje je trpjela u kući gdje je prije živela. Niko nije imao razumijevanja za nju, jedini spas joj je bila psihijatrija”, iskren je Mustafa.
I dalje žive skromno u selu Bogdanovići u blizini Olova u BiH, ali kažu da su su srećni i da ljubav i mir ništa ne može da kupi.
“Kada smo došli ovdje kući, nismo imali ništa. Imali smo samo krevet, frižider, ormar i peć. Sreća u nesreći je to što je Mustafa dobar ribar, a mi živimo ovdje blizu rijeke. Kod nas nema nesuglasica. Nema osobe koja bi mogla njega meni da zamijeni, da nema njega ko zna šta bi bilo sa mnom”, ispričala je Emina.
Uz socijalnu pomoć su od opštine dobili i stan za koji plaćaju umanjene troškove, a opremljen je novim nameštajem i kuhinjom, policama od iverice, sa modernim detaljima, piše BBC.
“Da nam nije staničnog ve-cea, umrli bismo od gladi. Od toga mi i djecu školujemo, radim 15 sati za njih, ne radim za sebe, ja ću pojesti dva krompira i ja sam zadovoljan”, kaže Mustafa, govoreći o Emininoj djeci o kojoj zajedno brinu, iako dvoje tinejdžera žive kod oca u Sarajevu.
