Mlada fizioterapeutkinja iz Modriče kroz đerđefe čuva uspomenu od zaborava

U modernom dobu gdje tehnologija često zasjenjuje stare zanate, Zorana Zoranović (23), fizioterapeutkinja iz Modriče, ističe se kao rijedak primjer osobe koja s ljubavlju čuva tradiciju ručnog rada. Iako se bavi fizioterapijom, Zorana je pronašla svoje zadovoljstvo u umjetnosti vezivanja đerđefa, oživljavajući vještine koje joj je prenijela voljena baka.

Priča o Zoraninoj strasti za vezenjem započinje još u njenoj petoj godini, promatrajući svoju baku kako izrađuje predivne đerđefe. Baka joj je strpljivo prenosila znanje, potičući Zoranu da istraži svijet ručnog rada. Ubrzo je Zorana počela stvarati vlastite radove, počevši s ravnom šavom, da bi danas svoj fokus usmjerila na umjetnost vezivanja.

“Trenutno sam najviše fokusirana na đerđefe, na vez. U početku sam vezla samo za sebe i svoju porodicu, a moja baka se hvalila svakim mojim uspješnim radom”, kazala je Zoranović.

Zoranina kreativnost ne poznaje granice. Počevši s izradom dekica, brzo je osjetila nedostatak kreativnosti u tom procesu te je prešla na vezenje. Prva slika koju je stvorila bila je Pariz s tulipanima. Uskoro je svoje radove počela dijeliti na Instagram profilu “Svijet pod konac”. Iako je na početku bilo malo narudžbi, svijest o njenom neobičnom ručnom radu počela se širiti, a Zorana je počela zarađivati.

Što se tiče cijenjenja ručnog rada, Zorana dijeli iskustva. Neki smatraju da je njezin rad neprocjenjiv, dok drugi ističu da su cijene previsoke. “Ako ću pričati realno, ja svoj rad nikad ne mogu naplatiti onoliko koliko vrijedi”, dodala je.

Uprkos uspjehu koji postiže, Zorana tvrdi da ne može očekivati da će živjeti od svog hobija u budućnosti. Postavljanje viših cijena ne bi bilo realno, a ograničenje je u nemogućnosti masovne proizvodnje, s obzirom da je njen rad jedinstven.

Nažalost, nedavno je Zoranu zadesila tužna vijest – preminula je njena baka, osoba koja ju je naučila ovom zanatu. Međutim, Zorana se raduje što kroz svoj rad može čuvati uspomenu na baku te nastaviti živjeti kroz priče koje je od nje naučila. Ova priča očuvava tradiciju ručnog rada i ljubavi prema naslijeđu, ističući važnost povezivanja s prošlošću dok se koraci prenose s generacije na generaciju.