U nepreglednim seoskim predjelima Bosne i Hercegovine, gdje se čini da vrijeme teče sporije, mještani sela Luka i Krušev Do suočavaju se s izazovima svakodnevnog života koji zahtijevaju izuzetnu hrabrost i upornost. Iako pripadaju Općini Srebrenica, često se čini kao da ova sela ne pripadaju nikome, napuštena i zaboravljena, posebno tiokom hladnih zimskih mjeseci.
Ova zajednica, smještena na rubu planinskih predjela, suočava se s brojnim poteškoćama koje proizlaze iz geografske izolacije i nemogućnosti brze komunikacije sa svijetom izvan svojih granica. Sela su često odsječena od ostatka svijeta, zavejana snijegom, okovana ledom i nepristupačna. Mještani, hrabri pojedinci, suočavaju se s izazovima snalaženja i preživljavanja, a svaka zima dočekuje ih s dozom strepnje.
Jedan od problema s kojima se mještani suočavaju je nedostatak infrastrukture. Selo Luka ima školu koja, nažalost, ne funkcionira, a djeca su prisiljena putovati više od 50 kilometara do škole u Srebrenici. Iako je izgrađena škola, općinske vlasti nisu pokazale interes da je učine operativnom. Osim toga, problemi poput nedostatka prodavnica i doktora dodatno otežavaju život u ovim selima.
Nedostatak pristupačnih puteva, posebno tokom zimskih mjeseci, čini da se mještani moraju pripremiti unaprijed za razdoblje kad su odsječeni od ostatka svijeta. Pripreme kreću već u ljeto, a prioriteti su jasni – pripremiti stočnu hranu, nabaviti drva i osigurati dovoljno namirnica za preživljavanje barem pola godine. Kad snijeg padne, već je prekasno.
Mještani, većinom stariji ljudi, hrabro se suočavaju s izazovima teškog seoskog života, a nadu im pruža ljubav prema rodnom kraju. Uprkos izazovima, oni ostaju vjerni svom zavičaju, često dijeleći međusobnu podršku i solidarnost. Uprkos geografskoj izolaciji, ova zajednica čuva duh zajedništva i upornosti.
Mladić koji je sa samo 22 godine, ostavio legodan život u glavnom gradu. Po završetku medrese je odlučio – biće imam u selu iz kojeg je njegova majka. U Luci živi sam. Brine tek za konja.
“Prije par dana sam bio u Sarajevu i baš sam vidio da se nimalo nisam pokajao, ovdje slobodno živim bez nekog velikog stresa, ako mi se danas spava do deset sati, spavaću do deset. Ako radim u firmi ja moram u sedam doći na posao i nema druge. S obzirom da živim sam ne potrošim ja previše ni brašna, to su neke tri, četiri vreće brašna, meni mogu biti. Godišnje zakoljem tele ili kravu, sušim, proizvodim svoju hranu, onda neko povrće sijem, tako da mi ne treba nešto previše namirnica, što se tiče lijekova osnovno samo za ne daj Bože, prehlada ili tako nešto, imamo i za to alternativnu medicinu”, izjavio je Fetah Ramić za N1.
U mjestima u kojima je nerijetko i sama priroda protiv njih, mještani se često i sami upitaju, zašto ostaju. Mnogi su mogli pratiti svoju djecu, dočekati starost u gradovima. No, prevladala je ljubav prema prema rodnom kraju koja ih je učinila fenomenima preživljavanja.
