Dok je cijela Bosna i Hercegovina slavila prvi pogodak Zmajeva na Svjetskom prvenstvu protiv Kanade, u centru pažnje našao se čovjek kojem su mnogi godinama predviđali potpuno drugačiju sudbinu. Jovo Lukić večeras nije postigao samo gol – postao je simbol upornosti, rada i vjere u vlastite snove.
Napadač koji danas nosi dres rumunskog Cluja prošao je put kojim rijetko koji fudbaler prolazi. Prije deset godina igrao je na terenima nižih liga Bosne i Hercegovine, daleko od reflektora, velikih stadiona i reprezentativnih okupljanja. Malo ko je tada mogao zamisliti da će upravo on jednog dana postići pogodak za Bosnu i Hercegovinu na najvećoj svjetskoj fudbalskoj smotri.
Njegov put vodio je preko Sloge Doboj, Zvijezde Gradačac, Krupe i Borca iz Banje Luke. Bio je i na korak od transfera u Partizan, ali do saradnje nikada nije došlo. Uslijedile su povrede, kritike i brojna osporavanja koja bi mnoge natjerala da odustanu.
Posebno težak period doživio je nakon odlaska u Rumuniju. Nije dobivao dovoljno prilika, a pojedini analitičari javno su ga ismijavali tvrdeći da je više za posao izbacivača nego profesionalnog fudbalera. Takve riječi ostavljale su trag, ali nisu slomile njegov karakter.
Umjesto odustajanja, Lukić je nastavio raditi jače nego ikad. Fizički se dodatno pripremio, unaprijedio svoju igru i strpljivo čekao priliku. Ona je stigla u Cluju, gdje je izrastao u jednog od najboljih napadača rumunskog prvenstva i završio sezonu kao najbolji strijelac lige.
Selektor Sergej Barbarez među prvima je prepoznao njegov potencijal i pozvao ga u reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Mnogi su tada bili skeptični, ali večeras je upravo Lukić pokazao zašto je dobio povjerenje stručnog štaba.
Njegov pogodak protiv Kanade nije samo gol za vodstvo Bosne i Hercegovine. To je nagrada za godine odricanja, odgovor svim kritikama i dokaz da se trud i upornost na kraju isplate. Bez obzira na to šta donese nastavak Mundijala, Jovo Lukić već je ispisao jednu od najljepših sportskih priča koje Bosna i Hercegovina pamti.
