Kada je na početku njegov restoran Marshall pravio 120 obroka dnevno, svi su mislili da ima pet kuhara – a on je kuhao sam, od pet sati ujutro do deset navečer.
Ako biste željeli da špijunirate glavnog lika današnje biznis priče i da mu zavirite u profil na Facebooku (što je prirodan poriv) – imaćete šta i da vidite: daleka putovanja, koncerti, utakmice UEFA Lige prvaka, skijališta i zimske radosti sa djecom, saune i bazeni, druženja sa prijateljima, roštilji, restorani sa michellinovim zvjezdicama… On je nekadašnji maneken i vlasnik licence Top model BiH.
‘Zaustavlja se da miriše ruže’
Nikada, zapravo, ne biste rekli da je Jelašanin Jasmin Pilav (40) uspješan biznismen, jer ne možete dokučiti kada on, ustvari, radi. On, naime, pripada grupi biznismena koja je u manjini. I kojoj zgrtanje novca nije glavni razlog zbog kojeg su došli na ovaj svijet. Ovaj čovjek ima skrupula, on zna da je manje (ponekad) više. Kao što također zna da je život ono što nam se događa dok kujemo planove za život. “Uzmi sve što ti život pruža!”, njegov je moto. “Ali, nemoj crknuti u trci za novcem, stani, uživaj!”: Jasmin Pilav se – to je poenta – zna zaustaviti kako bi mirisao ruže. Haj’mo refren još jedanput: ZNA SE ZAUSTAVITI KAKO BI MIRISAO RUŽE – što je lekcija za mnoge pijane milijardere. Kada dođe u mirovinu i pogleda preko ramena, neće biti prolivenog mlijeka za kojim će žaliti.
Zato, sine, kad porasteš budi kao Jasmin Pilav; kriminalci i jeftine starlete sa TikTok-a nisu junaci na koje se treba ugledati.
Jelaški ‘separatizam i komunizam’
Jelah je administrativna teritorijalna jedinica u sastavu općine Tešanj. Mjesna zajednica. Nije selo, ali još uvijek nije ni grad u urbanističkom smislu, mada posljednjih godina stambene zgrade u Jelahu niču kao pečurke poslije kiše. Ovdje važi pravilo da je bolje biti “prvi u selu nego drugi u gradu”.
Zašto je, naime, Jelah možda i važniji od Tešnja? Tešanj je, locus communis, veliki bh. privredni brend, svojevrsno čudo. Ovdje žive biznismeni sa Forbesove liste – najbogatiji ljudi u državi, ako neko nije razumio. No, sjedišta svojih kompanija oni imaju upravo u Jelahu.
Kada se sve to zna, onda ime Jasminove firme i restorana (“Marshall”) dobija smisao („Marshall“ ovdje označava maršala Tita, Josipa Broza, vođu jugoslovenskih partizana u Drugom svjetskom ratu i predsjednika nekadašnje Jugoslavije; jednan je od najznačajnijih državnika dvadesetog stoljeća.
Umjetna inteligencija u Marshallu
Restoran Marshall je kultno mjesto u Jelahu u kojem se okuplja urbana raja, ali stvarno: urbana, bez ironije. Možda bi se ta ekipa mlađih ljudi mogla čak nazvati smart ekipom. Pametnom. Oni su, u skladu sa svjetskim trendom, već implementirali umjetnu inteligenciju (AI) u poslovanje Jasminovog restorana. Sa Marshallovim umjetnim kuharom već možete komunicirati preko aplikacije i naručiti bilo koje jelo. Čak će vas upitati želite li, naprimjer, Marshallov specijalitet, biftek, više ili manje pečen – ili, pak, želite „da ima malo krvi”. Ova aplikacija je još uvijek u testnoj fazi.
Još se nešto umjetnointeligentno sprema u Marshallu. Ova smart raja koja se okuplja u ovom objektu uskoro će tu postaviti i jedan pametni boks, nešto kao mini-kabinu, separe. U tom prostoru će gosti Marshalla moći postavljati pitanja pokojnom Josipu Brozu Titu, a on će im ‘sa onoga svijeta’ odgovarati – sopstvenim glasom.
Cijela ova priča oko maršala Tita, naravno, znači da se ovaj državnik i vojskovođa (ovdje) smatra apsolutno pozitivnom ličnošću u svjetskoj povijesti, a što su – vidimo – smartovci iz Marshalla podigli na umjetnički nivo, performerski ustvari.
Drugi dio ovog naprednog kluba koji se okuplja u Marshallu, blizak je neformalnom građanskom pokretu “Valter”, koji se bori za građanska prava tamo gdje službeno izabrani općinski vijećnici neće ili ne smiju.
Marshallovci su, naime, kosmopoliti par excellence. Jasminova desna ruka u firmi je, naprimjer, Nikola iz Republike Srpske. Radio je u hotelu visoke kategorije. Svoj glavni objekat za ketering Marshall ima u ‘hrvatskoj’ općini Usora. Ima tu dosta i mješovitih brakova. Svi zajedno, vidjećemo kasnije, putuju i obilaze svijet. Sponzor je firma Marshall.
Ovo je bila oda ljudima koji će nas, sasvim izvjesno, odvesti u bolju budućnost.
Ali, vratimo se na početak: kako se skromni i anonimni Jasmin Pilav uopće uspio kvalificirati među same tešanjske biznis-maconje?
Last minute u knjizi LUKAVI BIZNIS
Autor romansiranih biografija tešanjskih biznismena, upakiranih u premium knjigu LUKAVI BIZNIS, ispisao je napokon svih dvadeset portreta. Kada je, međutim, rukopis krajem prošlog mjeseca trebalo da ide u štampu, izdavaču je stigla urgentna dojava da bi i Jasmin Pilav trebalo da bude u knjizi. Jasmin Pilav? Who is you? “To je onaj lik što ima restoran Marshall u Jelahu”, bila je prva informacija o njemu, zbog čega niko nije podigao nijednu obrvu. A onda je uslijedila životna ispovijest koja je upravo zaustavila rotaciju u štampariji i kojom se ovaj bivši maneken last minute kvalificirao za objavu u LUKAVOM BIZNISU. A to je čast, zato: kapa dolje!
Prošle godine Jasmin Pilav zaradio je svoj prvi milion. Promet njegovog Marshalla d.o.o., da budemo precizni, bio je 1,2 miliona konvertibilnih maraka. A poznato je koja je prva zapovijest većine biznismena, i kontroverznih i običnih: “Sve me pitaj, samo nemoj kako sam zaradio prvi milion”. Jer, znamo, nije bilo baš sve pošteno. I ovdje je biznismen Jasmin izuzetak; on svim srcem želi ispričati svoj život – zato što to nije priča o novcu i pohlepi. To je romantična priča o ljubavi. Tako jednostavno. Marshallovih 1,2 miliona nominalno jest (relativno) mala cifra i neki bi se tajkuni nasmijali na to, ali simbolična vrijednost njegovog biznisa je daleko, daleko, veća. Razlog je, naravno, ljubav, s kojom se ne trguje niti se ona može brojčano iskazati u godišnjem završnom računu.
I nazvali smo Jasmina. Bio je toliko uzbuđen što može ispričati svoju priču da mu se to vidjelo u očima sa dvadeset metara. Njegov osmjeh bio je isti kao u djeteta koje je netom dobilo novu igračku. Cijeli Jasminov CV, uostalom, vrišti od gotovo dječije radosti, iskrenosti i ljubavi. To se osjeća u zraku i skoro da se može opipati. Sve je na kraju potvrdila i statistika: u toku 55 minuta, Jasmin je riječ ‘volim’ koristio devetnaest, a ‘ljubav’ je izgovorio četrnaest puta.
U mnogim stvarima se Jasmin Pilav okušao za svojih 40 godina života. Bio je maneken, elektrotehničar, administrativni radnik, konobar, građevinac, radnik na skladištu, vozač viljuškara… Većinu tih poslova on je radio zato što su mu omogućavali da plaća račune; radio je zato što mora. Osim u manekenstvu, nije tu bilo neke ljubavi. Profesija zbog koje se on rodio je – kuhar. Strastvenu ljubav prema kulinarstvu pretvorio je, konačno, u biznis. A “ako radiš posao koji voliš, nećeš morati raditi ni dana u životu”: kada ti ova pučka spoznaja dođe iz dupeta u glavu, onda onih 1,2 miliona definitivno zvuče – neprocjenjivo.
Instruktor manekenstva sa 17 godina
“Počeo sam s jajima”, kaže Jasmin Pilav.
“Otkako znam za sebe, volim jaja. S njima je, prije 35 godina, i započela moja ‘karijera’, odnosno ljubav prema hrani i kulinarstvu”, govori svoju ispovijest Jasmin. Kaže da mu je, kao petogodišnjem dječaku, mama puštala da sam pravi kajganu. Odmah je primijetila da se njen sin u kuhinji ponaša kao riba u vodi, pa mu je ubrzo počela dozvoljavati da sam sprema i neka druga (jednostavnija) jela – sendviče, supice, prženje mesa, roštilj i slično. Često je drugare u školi častio ukusnim sendvičima koje je sam napravio, zbog čega je bio omiljen. No, kod djevojčica je bio popularniji, ali ne zbog sendviča, već zbog toga što je bio zgodan i lijep. Bio je vitak, crn i visok (i danas je takav, pričaju žene, “poput Džordža Klunija iz najboljih dana”); izgledao je kao frajer iz modnih časopisa – čak i tada, kao dječak. Zato nije iznenađenje da ga je u osmom razredu, kada je imao 14 godina, zapazila i angažirala jedna zenička modna agencija koja je u Jelahu organizirala neki event. Jasmin se naredne dvije-tri godine šetao modnim pistama (u pauzama je jeo kajganu!) a onda su mu ponudili da bude instruktor manekenstva. Prihvatio je, i sa 17 godina u Zenici položio stručni ispit za instruktora. Trebalo mu je samo godina dana da taj posao u Sarajevu i Banjaluci dovede do savršenstva, nakon čega je sa kolegicom Ernom Hasanbašić osnovao samostalnu modnu agenciju.
“Narednih nekoliko godina radili smo velike evente (događaje), izbore za Miss BiH, Federacije i RS, Miss dijaspore, Miss općina i gradova, a onda sam dobio i licencu za Top model BiH. Uslijedila je serija ekskluzivnih revija, koje sam, dakle, organizirao zajedno sa Ernom Hasambašić, uključujući Sarajevo Fashion Week i Banjaluka Fashion Week. Za izbore za Miss BiH, Federacije i RS – lično sam ja postavljao koreografiju”, pravi se važan Jasmin Pilav.
Istovremeno je sa radom na organizaciji evenata, radio i kao konobar u lokalnim kafićima. Sve vrijeme je maštao o vlastitom restoranu, a kada ogladni, nabrzinu je sebi pekao – pogađate – jaja. Pohađao je srednju elektro-tehničku školu, jer je to bila želja njegovog oca koji se ponosio time što je čitavoj regiji ‘pustio’ struju, ali, kaže Jasmin, “nije tu bilo hemije”. Njegova ljubav bili su restorani, hrana i ugostiteljstvo. Čak se ni manekenstvo ne može porediti sa Jasminovom kulinarskom opsesijom. U međuvremenu je vidio da se u Jelah-polju iznajmljuje jedan poslovni prostor, pa su Jasmin i njegova kolegica Erna iz modne agencije tu otvorili restoran. Nakon godinu dana, taj restoran su morali zatvoriti. Nije išlo. Oženio se u 22. godini i napustio mondeni svijet manekenstva i modnih revija.
Ali, kako se moglo dogoditi da ga neko natjera na brak ‘tako rano’, kada se zakleo da će biti momak do tridesete? Ko je fatalna žena?
“Trajemo već 17 godina i imamo dva sina. Bez svoje žene ne bih bio ono što sam danas. Mi smo tim, ona mi je životni i poslovni partner; ona je ‘sve u jedan’. Čak smo i po horoskopu kompatibilni – ona vatreni znak Ovan, ja vatreni Strijelac. Dvije vatre, zajedno možemo pomjerati planine. I pomjeramo! Volim svoju Adelu i duboko sam joj zahvalan”, kao opijen priča zaljubljeni Jasmin Pilav.
Otvorio kafić bez WC-a
Jasmin Pilav se oženio iz ljubavi, mada u njegovom materijalnom svijetu nisu cvjetale ruže. Kada je propao sa restoranom u Jelah-polju, otvorio je u Jelahu (u vlastitom prostoru, gdje je sad Marshall) butik elitne mode. Prvobitno je to mislio otvoriti u Doboju, ali je zakasnio i atraktivan prostor u centru grada mu je izmakao. Prošlo je šest mjeseci, a butik nije donosio očekivanu dobit pa je i njega zatvorio. Onda je u istom prostoru pokušao sa video-igricama i playstation-om (koji su bili popularni u to vrijeme), ali mrka kapa. Neće pa neće. Onda je iznajmio prostor jednoj građevinskoj firmi za skladište. Jasmin se i zaposlio u toj firmi, a radio je za minimalac. Radio je sve, od kurira, preko administrativnog radnika do vozača viljuškara; istovar je iz šlepera često radio u dva sata noću. I u to gluho doba noći, na viljuškaru, sanjao je svoj budući restoran. A onda je nakon godinu dana nastupila recesija i građevinska firma je stavila ključ u bravu. Jasmin ostaje i bez posla i bez kirije.
“Moj crni fond iznosio je 300 maraka, to je sve što sam tada imao. Brzo odlučim da odem u mikrokreditnu organizaciju i podignem 3.000 KM kredita. Kupim tri visoka i tri niska stola, sazidam jedan šank, i žena i ja krenemo da radimo. Sve ostalo je povijest, rekao bih”, prisjeća se Jasmin Pilav.
U početku kafić Marshall nije imao ni vlastiti WC, već su gosti koristili toalet od bivše građevinske firme u kojoj je Jasmin vozio viljuškar. I muškarci i žene su u početku koristili jednu kabinu. Na zidove je Jasmin sam lijepio jeftine tapete. Ali, Marshall je, uprkos svemu, rastao. Jasmin je zbog svoje bogate historije društvenog života imao veliki krug prijatelja. Svi su ga podržali i postali njegovi stalni gosti. Kako je promet rastao, tako se povećavala i kvadratura kafića Marshall. Bračni par Pilav počeo je sa 55 kvadrata, onda su izbijali zidove i kafić pretvorili u restoran.
“Improvizirao sam tu jednu pečenjaru u kojoj sam počeo peći piliće i raditi roštilj. Odvažio sam se i prvi dan ispekao 100 pilića. Sve sam prodao do podneva. Dostavu sam radio u starom fiatu (vrijedio je jedno 500 KM), ali to nije važno. Važan je bio ukus pilića koji se mušterijama jako svidio. Svi su u Jelahu počeli pričati o pečenim pilićima i roštilju iz Marshalla, pa su me ljudi počeli zvati i pitati imamo li kuhana jela u ponudi i možemo li im dostaviti, tako da smo u roku mjesec dana bili spremni i na to. Ne računajući pečenjaru, naša kuhinja tada je ‘izbacivala’ 120 obroka dnevno. Svi su mislili da imam pet kuhara – a ja sam kuhao sam, od pet sati ujutro do deset navečer. Čak ni moji prijatelji to nisu znali, jer sam uspijevao da u pauzama s njima popijem pivo. Žena je radila kao konobarica. Nije bilo teško, jer smo nas troje (Marshall, moja žena i ja) bili povezani neraskidivom niti koja se zove ljubav”, ne prestaje oduševljeno pričati Jasmin.
Kako to da se ljudi odmah navuku na njegovu hranu? Da to nisu lovačke priče?
Međunarodni seminari iz kulinarstva
Zaista, kako to da je Jasmin Pilav odjedanput postao vrsni majstor kulinarstva?
“Ne, ne, nije odjedanput. Pa, ja sam prvo jelo napravio sa pet godina (onu kajganu). Nisam se ja naučio preko noći. Naime, još 2012. godine počeo sam pohađati međunarodne seminare kulinarstva – u Beogradu, Sarajevu, Banjaluci… Čak i u Budimpešti. Ta stalna edukacija na koje kontinuirano šaljem i svoje šefice kuhinja, investicija je koja mi se višestruko isplatila. To je velika komparativna prednost u odnosu na konkurenciju, jer smo mi godinama ispred njih. Ozbiljno, ukus koji se proizvodi u Marshallu, teško je dostići. Banalan primjer: ja znam napraviti piletinu na 100 načina”, uvjerljiv je Jasmin Pilav.
I dan danas Jasmin do 10 sati ujutro pomaže u kuhinji. To ga ispunjava i u tome uživa. “To je opuštajući ritual i tako punim baterije – kako bih kasnije mogao popiti kafu sa suprugom i smijati se sa društvom”, kaže gazda Marshalla.
Unazad pet godina Marshall egzistira kao firma u d.o.o. formatu. Ima četiri kuhinje, 30 zaposlenih, od čega 18 kuharica. Zapravo se radi o maloj poslovnoj grupaciji. Jasminova žena Adela ima salon za manikuru i pedikuru, te solarij. “Ona je svoj gazda u okviru poduzeća Marshall. Druga podružnica je Restoran Ciglana u Jelahu koji sam prošle godine zakupio. Tu je fokus na etno kulinarskim specijalitetima. Ostale Marshallove podružnice su, pored domicilnog restorana u Jelahu – restoran Marshall u Žabljaku (Usora), Teretana Jelah, te vrhunska vina koja sam brendirao pod imenom Marshall”, objašnjava Jasmin. Sa brendiranim vinom želio je, kaže, zaokružiti svoju ugostiteljsku ponudu. U tu svrhu je kupio licencu u Češkoj, a vino za njega puni ovlaštena vinarija u Žepču. Vino brenda Marshall već se nalazi na policama marketa u široj tešanjskoj i dobojskoj regiji, a jedan kontigent izvezen je i u EU. Kaže da su mu restorani postali hobi, zapravo. “Meni je veliki plus, čast i zadovoljstvo kada vi dođete pojesti nešto ovdje u Marshall, ali ja ne živim od toga. Ketering je broj jedan, realno. Ketering je biznis”, objašnjava svoju poslovnu filozofiju Jasmin Pilav
“Zamolio bih vas da napišete i ovo. Svi mi u firmi Marshall smo jedna velika obitelj. Dva dana u mjesecu ne radimo, organiziramo se i odemo (naprimjer) u Olovo, u Ajdinovićima zakupimo saune, bazene, itd. Išli smo i na Advent u Zagreb, a u januaru smo jedan dan sve zatvorili i u restoranu Ciglana napravili veliku feštu sa tamburašima za sve osoblje – na račun firme, naravno. Uživanje je važno, ne možeš raditi preko k.”, ponosno priča Jasmin. Dodaje da njegovo osoblje, osim pristojnih plata, ima dnevne i mjesečne bonuse. “Zato mi niko i nije pobjegao u Njemačku”, smješka se.
“Ketering je biznis, restoran je hobi”
Ali, kako je Marshall počeo dobijati ozbiljnije poslove?
Već se uvelike pričalo da se u tamo nekom Marshallu jede dobra hrana, pa su ga prije tri godine iz jedne njemačke firme (koja u Usori upošljava 200 radnika), pozvali da učestvuje na tenderu. Konkurencija ga je smatrala autsajderom, jer su u početku mislili da je Marshall tu da se zadovolji forma, da ima više prijavljenih kandidata – ali Jasmin nije mario.
“Vjerovao sam svojim kuharicama, koje su bile pune adrenalina i jedva su čekale da se takmiče i pokažu šta znaju”, kaže samouvjereno Jasmin.
“Na tender se javilo sedam firmi, sve već etablirane u keteringu (osim Marshalla), a zadatak nam je bio da za dva dana napravimo 250 obroka, ali tu mora biti 15 različitih jela. Njemačka firma je imala aplikaciju putem koje su nas ocjenjivali i bodovali; nije bilo govora ni o kakvoj korupciji kao u našem javnom sektoru. Nijemci su izabrali dvije firme koje su ušle u drugi krug, a Marshall je bio jedna od njih. Ponovo su tražili da se spremi 250 obroka, ovaj put sa pet različitih jela. Nakon sedam dana javili su nam da smo pobijedili na tenderu. Iskreno, ta njemačka firma nas je podigla, a kod njih sam zakupio i savršen restoran koji mi je danas glavna baza za ketering. Plaćaju prije roka i poštuju svoje radnike, hrane se svjetski. Oni jedu biftek, losos, oradu, ali i obične ćevape, filete i kobasice. Mi pravimo 80 različitih vrsta jela svaki dan (gotova jela, sa roštilja, jela u sosu, suha jela, sendviči…). Sve što je njemački klijent poželio – mi smo stvorili. Vole nas, a i mi njih. Ponosni smo na to”, kao u transu govori Jasmin. Nije se ni trudio da sakrije emocije, ostvario je san.
“Nije to bila moja pobjeda, već naša”, dodaje. Kaže da uvijek govori ‘mi’, a ne ‘ja’. Ne traži da ga u firmi oslovljavaju sa ‘direktore’, već ‘kolega’.
Nakon tenderskog trijumfa, Jasmin je prestao biti autsajder; postao je favorit u keteringu na širem području Tešnja, Jelaha, Teslića, Doboja i Usore. Posao sa njemačkom firmom je vrhunska referenca koja je Marshallu otvorila vrata i u drugim većim firmama, kao što su članice HIFA-OIL grupacije, italijanske Feretto i druge. Tvrtka Jasmina Pilava danas isporučuje 700 obroka dnevno, sa tendencijom progresivnog rasta. To više nije manufaktura, već industrija. Ketering mu je postao biznis, a Restoran pub Marshall u Jelahu (ostao) je hobi. Kako je sve dobro poredao!
Nemoguće: cijeli obrok – šest maraka!?
Da vidimo, najzad, od čega se to sastoji obrok koji se svaki dan sprema u Marshallu…?
“Naš obrok se sastoji od glavnog jela, dvije vrste priloga, salate, dvije vrste sosa i lepine. U ovom trenutku sve to košta šest maraka; naši ćevapi su šest maraka, radimo na malu maržu i veliku količinu”, kaže Jasmin. Naglašava da se nijedan dan u sedmici se ne smije ponoviti isto jelo. S obzirom na super povoljnu cijenu, čovjek bi pomislio da se radi o malim porcijama, ali potpisnik ovih redova se uvjerio u suprotno: iako ima 105 kila, jelo iz Marshalla nije mogao pojesti odjedanput! Stvarno? Radi se o tome da Jasmin Pilav nije proklet. Zna da je manje (ponekad) više.
“Ali, zabluda je da je cijena glavni razlog zbog kojeg uvijek pobjeđujemo na tenderima i zbog čega smo traženi: tajna dobre hrane koju spremamo u Marshallu, skrivena je u ukusu koji opčinjava. Kao da ste, pored začina, u jelo bacili i čini. A jesmo, bacili smo – hrana se priprema s činima koji se zovu ljubav. Evo, uđite u bilo koju od naše četiri kuhinje i pogledajte lica bilo koje od 18 kuharica. Njihove oči imaju sjaj i emitiraju sreću. Nijedna ne radi preko volje, kao da spremaju hranu za svoju djecu. Na kraju, pogledajte mene – svima se sviđam!”, uzbuđeno objašnjava Jasmin. Kaže da to mora pojasniti još detaljnije:
“Uvijek je bitno porijeklo nečega – bilo stvari, ljudi ili novca. Nije svejedno, to valjda svi znamo, da li se neki specijalitet pripremao u pećima na struju, ili su izvor toplote bila drva ili ugalj. Dakle, pečete ili kuhate jelo na istoj temperaturi, ali za ukus hrane može biti presudno da li ste zapalili drva, potpalili roštilj, uključili električnu peć, ili koristite plin. Mi smo u Marshallu otišli korak dalje, jer implementiramo najnovija dostignuća i trendove u kulinarstvu koja donesemo sa (međunarodnih) seminara. I, konačno, šlag na tortu: u sva jela ubacujemo čarobni sastojak – ljubavne čini. To je porijeklo o kojem vam pričam. To je energija koja mora da te opali već nakon prvog zalogaja, inače džaba smo krečili. Dajemo i garanciju na dobar osjećaj poslije jela. Mi smo živi dokaz stare izreke da ljubav ulazi na usta.”
Kako se samo pametno hvali ovaj Jasmin… No, pošto je ovaj govor manifestacija sirove strasti, prava bi grehota bilo prekinuti ga; ličio je na sretnog dječaka koji se u sedmom osnovne prvi put zaljubio. Čak se i zacrvenio od uzbuđenja. Kažemo vam, sve sama dječačka sreća – a ona nikada nije lažna.
Pitali smo ga i kakva je prehrambena kultura našeg podneblja?
“Mlade generacije vole ‘novokomponovana’ jela, jela u sosu, a starije generacije jela ‘na kašiku’. Djeca vole, naravno, brzu hranu. Dijaspora samo jede ćevape”, kratko i jasno kaže Jasmin.
Teorija zavjere i tešanjski geni
I, na kraju, jedna ludost.
Kao i svi uspješni ljudi, i Jasmin Pilav je pomalo lud, jer sanja veliko. Kaže da će njegov “Marshall” koji tek treba da se otvori u jednom velikom gradu, kad-tad postati restoran sa osvojenim michelinovim zvjezdicama. Da podsjetimo: svjetski restorani koji su zaslužili bar jednu od (maksimalno) tri michelinove zvjezdice, ističu se svojom vanserijskom originalnošću, vrhunskim kvalitetom i savršenim kulinarskim vještinama. Ponekad se za sto u tim restoranima, čeka i više od godinu dana. Pravi gurmani prvo rezerviraju sto u prestižnom restoranu, a tek nakon toga avionsku ili neku drugu kartu kako bi objedovali u njemu. U BiH trenutno ne postoji nijedan takav restoran.
I, Jasmin tvrdi da će se “Marshall” zakititi sa michelinovom zvjezdicom? Smijete mu se?
Zašto, ipak, postoje velike šanse da Jasmin Pilav može uspjeti u nemogućoj misiji? Objašnjenje je smješteno u domenu teorije zavjere, jer se sve može dovesti u vezu sa geografijom i ‘tešanjskim genima’: u krugu od tri kilometra od Jasminove kuće, žive vodeći biznismeni iz BiH.
Prvi je Izudin Ahmetlić, vjerovatno najbogatiji čovjek u BiH, koji je počeo sa malim porodičnim obrtom. Njegova HIFA-OIL grupacija (ukupno 18 kompanija) danas ostvaruje godišnji promet od gotovo milijardu maraka.
Drugi Jasminovi komšije su vlasnici MADI-ja, vodeće mesne industrije u BiH, Edin i Maid Jabandžić. Biznis je osnovao njihov otac, Ishak, koji je počeo sa malom trgovačkom radnjom mješovite robe. Promet MADI-ja u prošloj godini povećan je za 50 miliona i iznosio je 234 miliona konvertibilnih maraka.
Treći megabiznismen, udaljen dva kilometra od Jasmina, vlasnik je AS holdinga – vodeće prehrambene industrije u BiH. Ime mu je Suljo Hrvić. I on je počeo sa malom trgovačkom radnjom (granapom), a danas je vlasnik poznatih tvrtki i brendova kao što su: Vispak, Klas, Sprind, Solana Tuzla, Mlin i pekara ljubače, Agrokomerc, voda Oaza, Zlatna džezva, Fortitudo, itd.
Geni su čudo, u ovom slučaju – tešanjski geni.
Kako sada izgledaju Jasminove michelinove zvjezdice? Jesu li dostižne?
Šta mislite u koji će iznos onih 1,2 miliona narasti za 10 godina?
Da li vam je Jasmin Pilav i dalje smiješan?
Ima još: franšiza i međunarodno tržište?
Ali, to nije sve. On je još veći ludak nego što mislite. Pročitajte posljednje pitanje i njegov odgovor:
“Gdje se vidiš za deset godina?”
“Nama je cilj da u cijeloj BiH napravimo lanac restorana i da pružamo usluge keteringa. Namjera nam je brendirati Marshall, napraviti franšizu, iznajmljivati brend. Dakle, cilj je ući u Sarajevo, Banjaluku, Tuzlu i sve ostale veće gradove u državi. Imam već ekipu koja radi na tom programu, traže se najbolje lokacije za restorane. U ovoj godini otvaramo tri nova objekta, i tako svake godine – što znači da bi 2033. godine trebali imati 30 Marshallovih restorana u BiH. Sve će pratiti ketering. Ali, pazite, mi nismo budale. Ne idemo grlom u jagode: prvo istražimo tržište, nakon toga je sve ‘matematika’.
Drugi pravac širenja je na međunarodno tržište. Sa našim vinom smo već izašli van granica naše zemlje, a restorani se planiraju u Italiji, Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Još prošle godine započeo sam sa pripremama za otvaranje restorana u Trstu (Italija). Prethodno ćemo, naravno, u BiH otvoriti ova tri restorana i obučenu ekipu kuhara i ostalog osoblja poslati u Trst. U tom Italijanskom gradu će biti prvi restoran Marshall izvan BiH.”
Šta ljubav može učiniti čovjeku – može da poludi, jebote!
Ipak…
Sine, budi kao Jasmin, sanjaj veliko!
David može pobijediti Golijata.
(Tekst je iz knjige LUKAVI BIZNIS, autor je Hajrudin Redžović)
+ There are no comments
Add yours