Korpe, sepeti i tradicija: Priča o posljednjim korparima Posavine

Korparstvo je nekada bilo jedan od najprepoznatljivijih zanata u Posavini. Od vrbove šibe izrađivale su se korpe, sepeti, namještaj i brojni predmeti bez kojih je svakodnevni život bio nezamisliv. U mnogim posavskim selima upravo je ovaj posao hranio porodice i donosio siguran prihod.

Danas je slika potpuno drugačija. Plastični i industrijski proizvodi gotovo su potisnuli ručno izrađene korpe, a broj majstora koji se bave ovim zanatom iz godine u godinu sve je manji. Ipak, nekoliko porodica i dalje ne dozvoljava da tradicija stara generacijama nestane.

Među njima su i Marko i Miljenko Lušić iz Grebnica, koji već decenijama njeguju umijeće pletenja vrbove šibe. Njihovi proizvodi i danas pronalaze kupce širom Bosne i Hercegovine, ali i u Austriji, Njemačkoj i Italiji.

Marko Lušić korparstvom se bavi još od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Kaže da su najveći problemi danas nedostatak sirovine, mali broj pletača i niska cijena proizvoda koja ne prati rast troškova života.

„Nekada je korparstvo bilo posao od kojeg se moglo živjeti. Danas su ostale uglavnom starije generacije, dok mladi nisu zainteresirani za ovaj zanat. Sve je manje šibnjaka, a vremenske nepogode dodatno otežavaju proizvodnju“, ističe Lušić za Večernji list.

Njegov nećak Miljenko nastavio je porodičnu tradiciju. Od djetinjstva je učio vještinu pletenja korpi i danas vodi porodični posao. Prisjeća se vremena kada se u njegovim Grebnicama tridesetak domaćinstava bavilo korparstvom, dok ih je danas ostalo svega nekoliko.

Iako se suočavaju s brojnim izazovima, posavski korpari ne odustaju. Vjeruju da bi veća podrška institucija i poticaji za uzgoj vrbove šibe mogli pomoći očuvanju ovog zanata koji predstavlja važan dio kulturne i privredne baštine Posavine.

Korparstvo u Posavini nije samo posao. To je priča o radu, upornosti i životu uz Savu. Zato posljednji majstori ovog zanata danas nisu samo proizvođači korpi, već i čuvari tradicije koju vrijedi sačuvati za buduće generacije.