Koliko novca potrošimo samo da ne izgledamo kao da imamo manje od drugih?

Nije dovoljno da telefon radi. Pojavio se noviji. Automobil uredno vozi, ali komšija je kupio bolji. Patike su dobre, ali više nisu model koji se nosi. Na društvenim mrežama svi negdje putuju, jedu u restoranima, uređuju stanove i objavljuju fotografije stvari koje su upravo kupili.

I čovjek vrlo lako dobije osjećaj da zaostaje.

Nikada nismo imali bolji uvid u tuđe živote nego danas. Problem je što uglavnom gledamo njihov najljepši dio. Vidimo fotografiju s mora, ali ne vidimo rate.

Vidimo novi automobil, ali ne znamo je li plaćen gotovinom ili kreditom koji će se otplaćivati godinama. Vidimo novi telefon, ali ne znamo koliko je ostalo na računu nakon što je kupljen. Vidimo večeru u restoranu, ali ne vidimo šta se jede ostatak sedmice.

Poređenje s drugima oduvijek je postojalo, ali društvene mreže učinile su ga svakodnevnim. Zbog toga se ponekad zadužujemo za stvari koje nam objektivno nisu potrebne. Telefon koji imamo radi savršeno, ali novi ima bolju kameru.

Automobil je pouzdan, ali star je deset godina. Dnevni boravak je sasvim uredan, ali na internetu stalno gledamo savršeno uređene stanove pa odjednom i naš izgleda zastarjelo.

Posebno je zanimljivo koliko se lako normalizira život na rate. Telefon na rate. Namještaj na rate. Televizor na rate. Automobil na kredit. Putovanje karticom.

Svaka pojedinačna mjesečna obaveza možda djeluje podnošljivo.

„Samo 50 KM.“

„Samo 80 KM.“

„Samo 200 KM.“

Ali kada se pet takvih „samo“ spoji, veliki dio plate već ima vlasnika prije nego što plata stigne. Naravno, nema ništa loše u tome da čovjek želi lijep automobil, dobar telefon ili putovanje. Novac se i zarađuje da bismo sebi i porodici omogućili bolji život.

Problem nastaje kada stvari više ne kupujemo zato što ih želimo i možemo priuštiti, nego zato što želimo ostaviti utisak da živimo bolje nego što stvarno živimo.

Možda je danas čak postalo neobično reći: „Mogu kupiti novo, ali ovo što imam još je dobro.“ A upravo bi to mogla biti jedna od najboljih finansijskih odluka.

Voziti automobil još dvije godine jer uredno služi. Koristiti telefon dok ne bude stvarno vrijeme za zamjenu. Ne otići na skupo putovanje ako ćemo ga narednih šest mjeseci otplaćivati. Ne kupiti nešto samo zato što je kupio neko drugi.

Jer ljudi kojima pokušavamo nešto dokazati najčešće uopće ne razmišljaju o nama onoliko koliko mislimo. Na kraju ostajemo sami sa svojim računima i ratama.

Zato je možda pravo pitanje: Koliko stvari koje danas imamo zaista kupujemo zbog sebe, a koliko zato da pred drugima ne izgledamo kao da imamo manje?