Za čuvanje gotovo 500 ovaca na Blidinju nudi 2.300 KM plate i besplatan smještaj, ali čobana nema

Dok većina dan započinje uz prvu jutarnju kavu, Boro Pinjuh već je satima na nogama. Na prostranim pašnjacima Blidinja njegov radni dan počinje u 5.15 sati, a završava tek oko 23 sata. Između izlaska i zalaska sunca nema slobodnog vremena, vikenda ni praznika; samo stado koje ovisi o njemu i priroda koja ne oprašta pogreške.

Već više od 35 godina ovaj hercegovački stočar čuva tradiciju života na planini. Trenutačno brine o između 450 i 470 ovaca, od kojih je dio njegov, a dio povjeren na čuvanje, uz osam krava, telad, svinje i perad. Na Blidinju provodi gotovo pet mjeseci godišnje, a nakon završetka sezone stoku vraća na obiteljsko imanje u Čerigaj kod Širokog Brijega.

Posao pastira, kaže, ne poznaje izgovore. Bez obzira na kišu, grmljavinu ili zdravstvene probleme, životinje moraju na ispašu.

“Imao sam temperaturu 40, ali ovce se moraju pustiti. Životinja ne može čekati. Tuđa grla moraš vratiti živa, zdrava i dobro uhranjena”, govori Boro.

Godine iskustva donijele su mu i priznanja za kvalitetu proizvoda. Njegov miješani sir od ovčjeg i kravljeg mlijeka osvojio je tri zlatne plakete, a kilogram prodaje za 35 KM. Kupaca, kaže, ne nedostaje, kao ni interesa za kvalitetnu janjetinu koja stoji 25 KM po kilogramu.

Ipak, iza uspjeha kriju se brojni problemi. Vuna je, ističe, postala gotovo bezvrijedna jer tržišta više nema. Šišanje jedne ovce stoji između sedam i osam maraka, a vunu je često prisiljen odvoziti komunalnom poduzeću. Nezadovoljan je i sustavom poticaja, navodeći kako prošle godine nije dobio federalni poticaj za ovce, što dodatno otežava poslovanje. Posebnu sigurnost na planini pružaju mu školovani pastirski psi koji štite stado od predatora, uključujući i medvjede koji se sve češće pojavljuju u okolici.

Najveći izazov ipak nije ni vrijeme ni divlje životinje, nego nedostatak ljudi spremnih raditi ovaj posao. Boro za pastira nudi plaću od 2.300 KM uz osiguran smještaj i hranu, ali zainteresiranih gotovo da nema.

“Čoban danas vrijedi suho zlato. Imao sam jednoga 15 dana, otišao je javiti se na biro i više se nije vratio”, kaže kroz osmijeh.

Unatoč svim izazovima, ne razmišlja o odustajanju. Na Blidinju je pronašao mir, a najvećom životnom pobjedom smatra to što danas radi za sebe. Prisjećajući se djetinjstva, kaže kako je nekada život bio još teži – do škole je godinama pješačio, a već kao dječak pomagao je obitelji čuvajući stoku. Danas vjeruje da su ljudi tada, unatoč skromnijem životu, bili povezaniji i zadovoljniji nego što su to sada. Upravo zato Boro Pinjuh ostaje jedan od rijetkih koji svojim svakodnevnim radom čuva stoljetnu tradiciju hercegovačkog stočarstva i života na planini.