Dok godinama slušamo priče o odlascima iz Bosne i Hercegovine, o praznim selima, zatvorenim kućama i mladima koji život grade negdje daleko od svoje zemlje, posljednjih mjeseci društvene mreže počele su donositi jednu potpuno drugačiju sliku, piše Respekt.ba.
Umjesto oproštaja i odlazaka, sve češće se piše o povratku kući. O ljudima koji nakon deset, dvadeset ili čak trideset godina života u Njemačkoj, Austriji, Americi, Belgiji, Francuskoj ili Sloveniji donose odluku da se vrate u Bosnu i Hercegovinu i ovdje započnu novu životnu priču.
Jedna objava u Facebook grupi “Povratak u Bosnu i Hercegovinu – RahatLand” otvorila je lavinu emocija i pokazala koliko ljudi u sebi godinama nose istu želju – da se vrate tamo gdje im je srce ostalo.
“Još dva mjeseca i otvaramo novu stranicu života”, napisala je Mersiha Čengić, a stotine komentara ispod objave pretvorile su se u malu kolektivnu ispovijest dijaspore.
Javljali su se ljudi iz svih krajeva svijeta. Neki nakon 15 godina, neki nakon 30. Neki sa malom djecom, neki pred penziju, a neki jednostavno umorni od života u tuđini.
“Nakon 30 godina života u Americi prodajemo kuću i vraćamo se kući”, napisao je jedan član grupe.
Drugi su poručivali da broje posljednje dane do povratka iz Beča, Belgije, Holandije i Francuske.
“Dosta je tuđine… Jedva čekam Bosnu”, napisala je žena koja se vraća nakon dvije decenije provedene u Sloveniji.
Posebno emotivne bile su poruke ljudi koji su se već vratili i tvrde da se nisu pokajali.
“Vratili smo se prije dva mjeseca sa troje djece. Bogu hvala, zasad je sve odlično.”
“Duša se urahatila.”
“Nigdje nije kao kod kuće.”
U komentarima se mogla osjetiti ista emocija – nostalgija koju mnogi godinama nose u sebi. Iako su u inostranstvu imali sigurnije poslove, uređene sisteme i finansijski stabilniji život, mnogi priznaju da im je nedostajalo ono što se ne može kupiti novcem osjećaj pripadnosti, porodica, komšiluk, kahva u avliji, vlastiti jezik i mir koji osjete tek kada pređu granicu Bosne i Hercegovine.
Mnogi su otvoreno govorili i o strahovima. O tome kako će se djeca uklopiti u škole, kako pronaći posao, kako se ponovo naviknuti na sistem koji su nekada davno napustili. Neki priznaju da ih je strah birokratije, papira i sporog načina života, ali ipak vjeruju da vrijedi pokušati.
“Imamo kuću, ali ne znamo kako ćemo krenuti ispočetka”, napisala je jedna samohrana majka iz dijaspore.
Drugi kažu da povratak nije samo promjena adrese nego velika životna odluka koja traži mnogo hrabrosti.
Ipak, među svim tim komentarima najviše se izdvajala jedna rečenica koju su ljudi neprestano ponavljali:
“Svugdje je lijepo, ali kod kuće je najljepše.”
Psiholozi često govore da ljudi koji dugo žive van svoje zemlje s vremenom počnu osjećati da zapravo više ne pripadaju ni tamo ni ovdje. Upravo o tome pisali su mnogi članovi grupe. Kažu da ih je godinama pratila unutrašnja praznina, osjećaj da im nešto nedostaje bez obzira na posao, platu ili uređeni život.
Za neke je povratak pokušaj da djeci pokažu gdje su odrasli. Za druge je to želja da posljednje godine života provedu u svojoj zemlji. Neki žele mirniji život, a neki jednostavno više ne žele biti stranci.
I dok se Bosna i Hercegovina često prikazuje kao zemlja iz koje svi odlaze, ove priče pokazuju i drugu stranu stvarnosti – da mnogi ljudi, bez obzira koliko daleko otišli, nikada nisu prestali sanjati povratak kući.
Možda upravo zato komentari puni emocija posljednjih dana diraju hiljade ljudi širom regiona. Jer u njima nema politike, statistike ni velikih analiza. Samo obični ljudi koji nakon godina provedenih daleko od svoje zemlje žele ono najjednostavnije da ponovo budu kod svoje kuće.
