Sarajevski ratni teatar SARTR je pozorište koje ima izuzetne temelje, nastalo kao simbol otpora i urbanog duha najtežeg vremena u novijoj historiji. Sve što se godinama radilo u našem pozorištu odlična je baza da nastavimo još bolje i više, kazala je u razgovoru za Fenu direktorica SARTR-a Maja Salkić.
Salkić navodi da ju je iznenadila odluka o imenovanju na mjesto direktorice SARTR-a, te da je to za nju iz temelja potpuni preokret u radu.
“Ne mogu reći da se ne snalazim, sigurno za dosta administrativnih stvari mi treba malo više vremena i znanja. U posljednje vrijeme čitam drugačiju literaturu kako bih savladala neophodne vještine. Imam izuzetnu podršku i svo znanje crpim iz sjajnih ljudi, ali i iz dosadašnjeg iskustva rada u pozorištu”, ocijenila je.
Ona ističe da teatar kao forma postoji hiljadama godina i ništa ga nije moglo uništiti te da se možda najveće promjene dešavaju zadnjih pola stoljeća, intelektualnim i tehnološkim napretkom svijeta.
“Međutim, ne možemo svjedočiti da se svijest ljudi i njihova plemenitost kreću progresivno. Poražavajuće je kako se ljudi uz sav naučni i tehnološki poticaj i dalje trude ostati prizemni i neobučeni za novi svijet. Iz tih razloga smatram da teatar treba biti utočište svih pitanja današnjeg svijeta, prostor potlačenih i marginaliziranih. Glumci i glumice, umjetnice i umjetnici pored svojih zadataka uvijek moraju znati zašto su tog trenutka na sceni i šta su njihove umjetničke namjere. Želja mi je pored svega navedenog da govorimo o ženama, ne iz pozicije žrtve, već o dekadenciji koja opisuje stanje opadanja kulture a koja podrazumijeva postojanje objektivno boljega ili poželjnijeg stanja u društvu ili kulturi. Kulturno stanje koje karakteriše propadanje, truljenje, iza koga najčešće slijedi rađanje nove društveno-ekonomske formacije”, kazala je Salkić.
Ona ističe da bi voljela vidjeti pozorište dubokih promišljanja. Otvaranje šireg pogleda na svijet, odnosno otvaranje novom načinu razmišljanja, prevazilaženje učmalih, zatvorenih krugova i kreiranje novih otvorenijih okolnosti. Pozorište se mora načiniti naprednijim mjestom za život, prevazilazeći svaki oblik predrasude.
“Pozorište danas živi sa svojom publikom. Svaki teatarski čin mora biti realizovan iz vizure publike. Imati sjajnu publiku nije lako, publika se odgaja ne samo repertoarnom politikom teatra nego i svim društvenim okolnostima u kojima živi i raste. U Bosni i Hercegovini to nije jednostavno. Na nama je velika odgovornost da razgovaramo, animiramo i dođemo do svakog čovjeka. U tome nam itekako mogu pomoći mediji koji bi trebali graditi medijski prostor koji potiče obrazovanje, umjetnost, sport, dobre i ohrabrujuće priče koje mogu biti podrška i primjer posebno mladim ljudima”, mišljenja je direktorica SARTR-a Maja Salkić.
Kad je riječ o repertoaru koji će SARTR ponuditi u narednom periodu, Salkić navodi da je trenutno u pripremi predstava “Call me God” (Gian Maria Cervo, Marius von Mayenburg, Albert Ostermaier i Rafael Spregelburd) u režiji Gianluce Iumiento, reditelja izvrsnog iskustva na svim značajnim scenama Evrope i Amerike. Premijera je planirana za 29. april.
“U maju i junu nastupit će mladi glumci i glumice koji su uloge dobili nakon audicije za predstavu “Istina ili Izazov”, koju je napisala mlada dramaturginja Zoe Ibrahimović, a u režiji mladog bh. reditelja Alena Šimića u koprodukciji Kontakt udruženja. Postavljamo predstavu koja će sigurno biti osvježenje i mamac za publiku najosjetljivije dobi, tinejdžere i mlade osobe. U junu počinju probe za jedan veliki projekat u koprodukciji sa Ulysses kazalištem sa Brijuna, po prvi put u SARTR-u radimo Šekspira. Naš zajednički izbor je “Otelo” kojeg će postaviti Oksana Dmitrieva, ukrajinska redateljica sa timom ukrajinskih umjetnika. Ponosna sam na izbor Ulyssesa i SARTR-a da budu podrška i utočište ukrajinskim umjetnicima. Naša je dužnost, a i humana obaveza da teatar posmatramo kao život. Neki projekti prevazilaze pozorišne okvire. Premijera je planirana za 21. juli, a na sceni SARTR-a na jesen”, istakla je.
Sakić također navodi da će na kraju sezone početi probe za predstavu “Alice In Bed” Susan Sontag, u režiji mađarskog reditelja Zoltana Balaša u koprodukciji sa Festivalom MESS.
“Znajući šta je Susan Sontag 90-tih učinila za Sarajevo i uopšte kulturni prostor grada, misleći na njene pozive intelektualcima da stanu u zaštitu našeg dostojanstva, najmanje što možemo uraditi kao znak zahvalnosti i sjećanja jeste predstava na njen tekst. Premijera je planirana u okviru Festivala MESS 1. oktobra”, podvukla je.
Na repertoaru SARTR-a, navodi Salkić, i dalje će biti dugogodišnje predstave koje publika traži i rado dolazi gledati kao i nove predstave. Između ostalih to je “Moj sin samo malo sporije hoda” u režiji Ivana Plazibata, sa kojom će učestvovati na Marulićevim danima u Splitu, Festivalu malih scena u Rijeci, Danima Satire u Zagrebu, a nada se i učešću na Festu u Banja Luci.
Na repertoaru SARTR-a je i nedavno producirana predstava “Totovi” Andraša Urbana.
Maja Salkić, jedna je od rijetkih žena na rukovodećem mjestu u bh. teatrima, ujedno je i najmlađi rukovodilac ali sa zavidnim iskustvom u teatru. Za nju je, kako ističe, rad na ovoj poziciji izazov.
Direktorica Sarajevskog ratnog teatra, između ostalog, ističe da se treba pozitivno postavljati prema problemima i ne gledati ih kao nerješive. Jer samo tako može se napredovati i ostvariti zacrtano.
“Sve poteškoće želim pretvoriti u izazov, “prepreke” posmatram s pozitivne strane. Teatar da bi funkcionisao, a to umjetnici kao i publika najčešće ne vide, mora biti izuzetno administrativno posložen. To su trenutno možda naši najveći izazovi. Kada se na tom planu besprijekorno poredamo, biću sretna. Potrebno je znanje, rad i upornost, vjerujem u tim SARTR-a, kao i neke nove mlade ljude za koje se nadam da će nam se pridružiti kako bismo krenuli brže i bolje naprijed”, podvukla je u razgovoru za Fenu direktorica Sarajevskog ratnog teatra Maja Salkić.
Maja Salkić rođena je u Sarajevu 1979. godine. Osnovnu i muzičku školu pohađala je u Bagdadu, Iraku i Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Drugu gimnaziju završila je u Sarajevu. Diplomirala je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek gluma 2001. godine u klasi profesora Admira Glamočaka.
Ostvarila je mnogobrojne uloge u toku studiranja na Akademiji scenskih umjetnosti, te po završetku studija i u većini pozorišta u Bosni i Hercegovini.
Prvu ulogu u Sarajevskom ratnom teatru SARTR odigrala je 2003. godine u predstavi “Kraljice” režiserke Kaće Dorić, a potom je primljena u stalni angažman 2004. godine.
Zadnjih sedam godina u organizaciji “Hope and Home for children” radi na projektima promicanja hraniteljstva u Bosni i Hercegovini kroz teatarski prikaz priča hraniteljki iz svih slojeva društva.
Radila je na projektima edukacije mladih o temi Nenasilnog rješavanja problema kroz dramsku igru. Više od deset godina kao volonterka čita audio knjige u Biblioteci za slijepa i slabovidna lica Bosne i Hercegovine. Radila je kao koordinatorica na projektu Edukativnih scena o temi rodno zasnovanog nasilja i žena žrtava rata (scenarij, režija, gluma), u okviru projekta UNFPA (UN populacijski fond BiH).
