Prije nepunu deceniju ovdašnja se javnost divila braći Saudu i Suadu Paratušić, vlasnicima farme muznih krava u Trnopolju. Pisalo se tada da su sa šest ovaca iz Sanskog Mosta stigli u Prijedor i marljivim radom stekli farmu od pola miliona maraka. A, danas, toliko iznose njihova godišnja ulaganja.
Postali su jedna od najvećih farmi u Udruženju mljekara Republike Srpske, a uspješno su prošli i obuku za vođenje matične evidencije i proizvodnju kvalitetnog priplodnog materijala, budući da je ovo udruženje lani ušlo u punopravno članstvo Međunarodne organizacije za kontrolu proizvodnosti – ICAR. Za taj dio posla na farmi Paratušić zadužene su žene, kaže nam Suad, dodavši da bi njegova snaha to podrobnije objasnila jer je do sada sve bilježila ručno, a ubuduće će imati i program po kojem će to raditi.
“Mora se vršiti kontrola mliječnosti, gravidnost, kad se tele ostavlja, da se zna njegovo porijeklo i tako dalje”, u kratkim crtama nabraja naš sagovornik koji i dalje više brine o „terenskim“ poslovima.
Na farmi je sada ukupno 270 grla, od toga u muži 120, a mnogo je i visoko steonih junica te zasušenih krava. Zastupljene su pasmine su simental, holštajn i kombinacija ove dvije. Goveda za prodaju nemaju, sve ostavljaju sebi.
“Čak i uvozimo, proizvodnja raste svake godine između 100 i 200 hiljada litara mlijeka, vidjet ćemo u budućnosti dešavati”, kaže nam Suad, dodavši da mjesečno proizvedu oko 100 hiljada litara mlijeka koje predaju dubičkoj mljekari.
No, put do ovog uspjeha nije bio nimalo lak. Počeo je 2003. godine iz jedne male šupe izgrađene od drača i salonita, u kojoj su boravile krave, a tada je njihova dnevna proizvodnja bila 15 litara. Šupa i danas stoji pored nešto modernije izgrađenog objekta, i podsjeća braću odakle su krenuli.
“Radimo 20 godina i tek sada ubiremo plodove rada, znači prvo se moraju dobri temelji izgraditi. Mi imamo trenutno svu potrebnu mehanizaciju, ali još investiramo, sad nam je najvažnije da kroz tri-četiri godine obnovimo cijeli vozni park”, kaže Suad.
Ove godine su preko UNDP-a aplicirali za novi traktor i sijačicu, i svake naredne godine plan je da zamijene po neku mašinu. Jer da bi nešto napravili, kako kaže, prvo mora da se ulaže.
“Godišnje, ako saberemo i junice i sve ostalo, ulaganja su nam između 400-500 hiljada maraka”, dodaje domaćin koji ove godine sjetvu kukuruza obavlja na površini od 2.000 dunuma. Pod livadama i travama imaju još oko 500 dunuma.
Sve stižu sami, a od proizvodnje, kako navodi, može se živjeti jer su “komplet dvije porodice uključene u poslove, moja i bratova, i supruge i djeca, svi radimo. Da se mora tražiti radna snaga, koje nema nigdje, Boga mi teško bi bilo.”
No, dok ima ko da radi, ovdje roboti kročiti neće, pa ni oni za mužu nisu u još u planu. Goveda su trenutno na vezanom sistemu, pa im je prioritet, kako ističu, uraditi pušten sistem i izmuzište.