Na dodjeli Šestoaprilske nagrade u Sarajevu: “Bez Aide ništa” – govor Elvira Karalića koji je rasplakao Sarajevo

U sarajevskoj Vijećnica Sarajevo sinoć se dogodio trenutak koji je nadilazio sve protokolarne govore i svečane fraze. Dok je primao Šestoaprilska nagrada Sarajeva, Elvir Karalić nije govorio o sebi govorio je o ljudima. O hiljadama tihih heroja bez kojih njegova misija ne bi imala smisla, piše Respekt.ba.

Osnivač Pomozi.ba obratio se okupljenima riječima koje su u trenu utišale dvoranu:
“Ovo priznanje ne pripada Elviru nego timu, ono pripada mojoj porodici, posebno mojoj supruzi, podnijela je najveći teret.”

U tim rečenicama sabrane su godine odricanja, neprospavanih noći i borbe da se pomogne drugima. Njegove riječi nisu bile naučene bile su proživljene.

U emotivnom nastavku govora, Karalić je proširio zahvalnost na sve one koji su, često anonimno, činili dobro: “Ono pripada svakom penzioneru koji je odvojio od svoje penzije, djetetu koje je ispraznilo kasicu, radniku koji je nakon teške smjene pozvao broj…”

U tim riječima prepoznala se cijela jedna zemlja njena humanost, njena solidarnost i njena snaga da pomogne i kad je najteže.

Na početku svog obraćanja, Karalić je jasno poručio:
“Ovo priznanje ne pripada Elviru nego timu, ono pripada timu dobrih ljudi u Pomozi.ba, timu koji je davno zaboravio na sopstveni umor.”

U sali je zavladala tišina. Govor nije bio o uspjehu bio je o žrtvi, ljudima i porodici.

“Ono pripada mojoj porodici, posebno mojoj supruzi Aidi koja je podnijela najveći teret svih ovih godina”, rekao je Karalić, dok su kamere zabilježile emotivnu reakciju njegove supruge. U tom trenutku, emocije su preplavile prostor, a suze su govorile više od riječi.

No, tu nije stao.

“Ono pripada svakom penzioneru koji je odvojio od svoje penzije da bi nekom drugom kupio hljeb, ono pripada svakom djetetu koje je ispraznilo svoju kasicu, svakom radniku koji je nakon teške smjene pozvao humanitarni broj, svakom volonteru, svakom čovjeku koji je pomogao nekom drugom.”

Te riječi, jednostavne i iskrene, odzvanjale su dvoranom kao podsjetnik na ono najbolje u društvu.

U isto vrijeme, na društvenim mrežama oglasio se i Nedim Botić, koji je dodatno približio priču o podršci koja stoji iza svega.

“Elvir Karalić i njegova supruga Aida. Njegov najbolji prijatelj, najveća podrška, posebna ljubav i veza. Pred Vijećnicom punom ljudi i zvaničnika, uživo na prijenosu, Elvir izlazi i u govoru se zahvaljuje Aidi. I kaže, ovo je nagrada, koliko moja toliko i njena. Bez Aide ništa…”

Podsjetio je i na same početke:

“Kad je priča o Pomozi.ba bila tek u povojima, Aida je bila tu i vjerovala i na svaki način podržala, kad skoro nikoga od ljudi nije bilo. Danas je tu vojska ljudi iz cijelog svijeta.”

Njegove riječi završavaju snažnom porukom:

“A Aida jednako sija, kako prvog dana, tako i danas. Elvir zna šta mu znači Aida. A i Aida zna šta je njoj Elvir. Jedno bez drugog ne ide…”

I upravo u toj rečenici sabrana je suština cijele priče iza velikih djela često stoji tiha, ali ključna podrška.

Zato ova nagrada, kako je i sam rekao, nije njegovo priznanje. Ona pripada svima koji vjeruju da humanost nije izbor nego obaveza. I upravo zbog toga, sinoć u Vijećnici nije nagrađen samo jedan čovjek. Nagrađena je ideja da dobro uvijek pronađe put.