Bosna i Hercegovina je i prošle godine završila u velikom minusu kad je riječ o uvozu i izvozu. Prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje BiH (UIO BiH), deficit u spoljnotrgovinskoj razmjeni tokom 2025. godine prešao je 14 milijardi KM.
Brojevi su jasni: u 2025. godini u BiH je uvezeno robe za 31,65 milijardi KM, dok je izvezeno proizvoda za 17,54 milijardi KM. Razlika između ta dva iznosa ono što “fali” iznosi 14,11 milijardi KM.
Da problem nije od jučer, pokazuju i raniji podaci. U 2024. godini deficit je bio 13,82 milijardi KM (izvoz 16,61, uvoz 30,43 milijardi), dok je u 2023. iznosio 12,90 milijardi KM (izvoz 17,05, uvoz 29,95 milijardi).
Šta smo najviše uvozili?
Najviše je u BiH tokom 2025. ušlo mineralnih goriva, ulja i proizvoda destilacije, bitumenskih materija i mineralnih voskova ukupno oko 3,6 milijardi KM. Odmah zatim dolaze nuklearni reaktori, kotlovi, mašine i mehanički uređaji i njihovi dijelovi za 2,81 milijardu KM.
Šta smo najviše izvozili?
S druge strane, najviše smo izvozili električne mašine i opremu i njihove dijelove, kao i aparate za snimanje/reprodukciju zvuka i slike u vrijednosti od 1,59 milijardi KM. Zatim slijede reaktori, kotlovi, mašine i mehanički uređaji i dijelovi za 1,40 milijardi KM.
S kim najviše trgujemo?
Kad se gleda po državama, najviše robe smo uvezli iz Hrvatske – oko 5,9 milijardi KM, zatim iz Srbije (4,17 milijardi KM) i Njemačke (2,65 milijardi KM).
A kada je izvoz u pitanju, BiH je najviše plasirala proizvoda u Hrvatsku (3,09 milijardi KM), Njemačku (2,49 milijardi KM) i Srbiju (1,9 milijardi KM).
Gdje “škripi” i zašto minus raste?
Profesor Predrag Mlinarević sa Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu za “Nezavisne novine” kaže da stalni rast deficita prije svega pokazuje strukturni problem domaće ekonomije.
Kako objašnjava, ključ nije toliko u tome što ljudi i firme troše, nego u tome što domaća proizvodnja nema dovoljno snage da odgovori na potražnju – ni količinom, ni cijenom, ni konkurentnošću. To, prema njegovim riječima, upućuje na slabu produktivnost i nedovoljnu cjenovnu konkurentnost domaćih proizvođača.
Mlinarević dodaje i da se najveći disbalansi često vide upravo u trgovini sa zemljama regiona, gdje postoji prostor da se minus postepeno smanjuje kroz pametno osmišljene mjere uvozne supstitucije – da se dio onoga što uvozimo krene više praviti kod kuće.
Takve mjere, kako navodi, mogu značiti pomoć preduzećima da modernizuju proizvodnju, smanje troškove i budu efikasnija, ali i da se privuku regionalne kompanije da dio proizvodnje prebace na domaće tržište.
Bez ozbiljnijih poteza i ulaganja u proizvodnju, poruka je jasna: deficit će nastaviti da ide svojim putem, uz povremene oscilacije koje više zavise od cijena i inflacije, nego od stvarnog jačanja domaće privrede.
